po koji put me ostavljaš
sa svim mojim i njihovim
neveselim radinostima se kitim
kao bor kojem suho otpadaju iglice
i po koji put si me
sam se zaboravila zaliti
naočale mi još ne trebaju
još sve vidim
iako dalekozore u torbi nosim
i sjetim se pogleda nježnog
na livade zelenila
negdje u buci
i imam silne crteže srca na zidu
i dječje želje negdje u fasciklu
ali po koji put me trebaš ostaviti
da se cijedim
kao moj trominutni čaj od kamilice
da bez ljudi ne mogu
kao dojenče bez majke
da volim i one koje vole sebe
da si bube u uši stavljam
i jecaje u postelju skrivam
dok se diram dok se diram
i koji put će biti taj
kojim režem granicu
po koji put
nakon toga ću biti
ona koja nakon toliko znanih jezika
uči novi samo s psima
Post je objavljen 18.01.2010. u 22:44 sati.