Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/adriatic

Marketing

Na zapadnoj bojišnici

Mene su u veljači 1993. pozvali u Kraljevicu u PZO i to mi je znatno olakšalo moje pacifističke dileme. Još sam 1968. (služeći vojsku) postao pacifist i nije mi bilo ni na kraj pameti da pucam na nekakve zavedene budalaše koji „ne znaju što čine“. Nakon poziva u PZO rekoh sebi: Ako netko leti na moj grad – bez predomišljanja ću ga skinut (u ona davna vremena bio sam dobio značku odličnog strijelca) i zadržat mirnu savjest. Zrakoplovci su visokoobrazovani ljudi i ne mogu biti zavedeni naivci.
Međutim od PZO nije bilo ništa – negdje su zaključili da to nije potrebno. I kad su me krajem ljeta opet pozvali, mislio sam da idem u Kraljevicu, a dospio sam u Liku. Nakon jednog dana u Delnicama upućeni smo u Lipice i smješteni u Smolčiće, općina Brinje.
Kako sam u firmi tada bio na ivici strpljenja i spreman da nekoga zadavim, dolazak u Smolčiće (na prvi dan jeseni) djelovao je na mene terapeutski. Napušteni zaselak sa dosta očuvanim kućama, puno zrelih šljiva i poneka kruška i jabuka – sve mi je izgledalo kao rajski vrt.

Imao sam grozna iskustva za služenja vojnog roka 1968/69 i bio sam jako zabrinut kako ću se uklopiti. Nikad se nisam bojao „neprijatelja“ – problem su uvijek „prijatelji“. Prvih mjeseci u JNA bio sam očajan, ne zbog fizičkih napora (brzo sam se priviknuo, iako su mi noćna dežurstva i nedostatak sna teško padali), nego zbog nečovječnih (ponižavajućih) uvjeta u kojima smo živjeli. Tako sam jednom rekao pretpostavljenom da se nitko od njih ne usuđuje maltretirati nas dok imamo metak u cijevi – i izazvao konsternaciju, jer sam rekao suštu istinu. Svaka je vojska, u osnovi, ista. U Lici smo uvijek mogli imati metak u cijevi pa nikome nije bilo ni na kraj pameti da nekog maltretira.

Te jeseni u Lici shvatio sam bitnu razliku između nas i „prave“ vojske: bili smo naoružani narod, kao što je sam naziv (ZNG - Zbor narodne garde) govorio, a ne vojska. Odnosi su (osim par iznimaka) bili sjajni. Uglavnom smo bili gradski „dečki“ (skoro trećinom dalmatinskog porijekla) i nitko nikoga nije davio. Istina bilo je par nezgodnih tipova (koji nisu mogli dominirati), ali sve u svemu, situacija puno bolja nego u Komitetu za urbanizam, iz kojeg sam došao.


Post je objavljen 18.01.2010. u 09:09 sati.