Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nsist

Marketing

Koordinirani odljev mozgova


1. UVOD

Temelji vjere

Činjenica je da zemlja u kojoj živimo ne poštuje čak ni onaj jedan jedini oltar kojem se tako očito klanja, oltar sa statuama triju poganih božica koje sačinjavaju presveto trojstvo upravljanja društvom: boginja neoliberalizma, boginja kapitalizma i treća im sestra, boginja tržišne isplativosti (od kojih ni jedna u prikazu ne mora nužno imati, kako je to uobičajeno, ljudsko obličje, već se često društvu uprizoruju kao bilo kakav predmet, biće ili pojam- sve čega se možete sjetiti, npr. ljudi, znanje, otoci, toaletni papir, ...- na koji je obješena etiketa s jasno istaknutim brojem- cijenom).
Sve ima cijenu, prva je i jedina božja zapovijed ove vjere. I baš zato mi nikako nije jasno, pa se mislim što bi tek bilo da je više zapovijedi, kako je moguće da oni u čijim je rukama ploča sa zapovijedi, kako Odabrani ne uspjevaju doslijedno poštivati čak ni tu osamljenu želju boginja. Zato se i dogodila ova kriza iz koje se želi izaći veličanjem one iste pogane zapovijedi, nastojanjem očuvanja iste one supermarketne vjere koja je do krize i dovela, a ne preispitivanjem svojih postupaka, preispitivanjem cjelokupnog poretka vrijednosti. Božice su Odabranima okrenule leđa, a da oni toga još uvijek nisu svjesni, ili se ne mogu/žele pomiriti s time.

Često se tako uhvatim kako gledam posrtanja i padove, nepravdu kojoj su građani i seljaci ove zemlje s cijenom, rezignirano prihvaćajući stanje kakvo jest, izloženi, pa me uhvati neki izjedajući nemir zbog pasivnosti istih, iako su očito svjesni što im se događa („sve ja to znam, ali kao da ja sam mogu išta promijeniti“- kažu). Htjeli bi promjene, vide koje su to promjene i kako bi bilo živjeti s njima (bolje), ali svejedno ne čine ništa da se ideja ostvari.
Jednom riječju, to je demokracija. Ili još bliže, to je nusprodukt uvjeravanja da živimo u demokratskom društvu, u kojem je sve dopušteno, u kojem je pojedinac zaštićen, a slobodan da se izrazi, pobuni i djeluje. Ne želim zvučati kao propovjednik globalne urote, ali to je varka u koju smo kao društvo uljuljani. Uvjeravani smo, u što smo naposlijetku i povjerovali (i mi i oni koji su zaduženi za vršidbu uvjeravanja), da su pred nama mogućnosti, da možemo izabrati, da smo slobodni. Slobodni smo?

Mene se to ne tiče sindrom

Ova naša demokracija i sloboda koju dotična „dama noći“ (ustima Odabranih) propagira ima lijepo uigranu navadu da čovjeka omami i posjedne u fotelju u kojoj ga se zatupljuje beskonačnim ponavljanjem jedne te iste reklame na javnoj nacionalnoj televiziji (koja je u službi svih građana i, nije baš očito, njihovog mentalnog boljitka), sve dok taj isti građanin ili seljak ne počne ići na posao (ili, danas još češće, s posla, na kojem je dobio otkaz, kući) pjevušeći nona zašto nisi ovdje s nama tu..., pa mu dodatno servira neprobavljivu kašu informacija bijelosvjetske crne kronike u koju, tu i tamo, kapne pokoju (nekritički obrađenu) informaciju iz zemlje koja bi ga (da je obrađena na osvješten način) trebala potaknuti da ustane iz fotelje, ali ustvari njen kratki titraj gubi se u fekalnoj poplavi spektakularno umotanih Lambaša-Dikan-Pokos napoja kojima se tovi narod, a onaj tko odbija gutati ponuđeno smatra se neinformiranim odmetnikom iz društva u kojem je biti aktualan i obaviješten o red-carpet dogmama stvar društvenog prihvaćanja, čak i opstanka, a sve se to čini da bi onaj isti seljak i građanin ove zemlje ostao tamo odakle i upija servirano mu smeće, zavaljen u fotelji, jer na ulici je hladno, što ćeš tamo sa onim budalama koje prosvjeduju, na ulici se samo može dobiti gripa, a ako ostaneš u toploj kući, pred ekranom, nudi se, POTPUNO BESPLATNO!, navigacijski uređaj, ili 2000 tisuće božićnih kuna na računu. A što ako i tvoja kuća bude jedna od onih u kojoj su isključili grijanje, jer nisi platio račun, jer nisi dobio plaću? Hoćeš li i onda, kad djetetu (ili sebi) ne budeš mogao platiti školovanje, sjediti u toploj kući, ili ćeš (za svoju stražnjicu) solidarno izaći na ulicu?

Upravo to je glavni okidač u slobodnom, demokratskom društvu- stražnjica. Dok se mene ne tiče, nemam se ja tu što miješati. No, ta pretpostavka je kriva- sve nas se tiče. Svi smo slobodni progovoriti, pobuniti se i djelovati, ali zavaljeni pred televizorom prepuštamo to svoje neprocjenjivo pravo drugima. Dok ja znam da, jednom kad tako odlučim, mogu dignuti glas, do tada sam uvjeren/a da sam slobodan. Ali sloboda nije ja znam (kako su nas uvjerili), nego ja djelujem! Tek kada ustaneš i pokušaš djelovati, a biro-demo-kracija te obuzda okvirima geodetski određene slobode, tek tada testiraš temelj društva i uvjeravaš se postoji li uopće ono što se naizgled podrazumijeva- postoji li sloboda?

2. ZAPLET

Privatizacija autoceste za odljev mozgova

Sve navedeno najsvježije je na jednom mjestu moglo biti zamijećeno (kažem moglo biti, jer zamijećenost smatram gotovim činom nakon kojeg se nešto uradi, ali nije učinjeno ništa, ergo...) u danima ponovljene bokade fakulteta u Hrvatskoj i ponovljenog zahtjeva za besplatno obrazovanje za sve, a na koji se sa svih strana srčano odgovara u skladu s onom starom- klin se klinom izbiva. Na blokadu kojom se želi upozoriti na katastrofalno stanje u obrazovnom sustavu, nadležni uzvraćaju blokadom uma, na sve moguće načine nastojeći izmigoljiti ne oskvrnuvši svetohranište svoje vjere (proračun) izdvajanjem dodatnih sredstava za obrazovanje građana i seljaka zemlje kojoj su na čelu, jer to se ne isplati, a mediji pokušaj pokreta mozgova i društvenih promjena proglašavaju dosadnim i okreću se uvijek atraktivnim dogodovštinama džep set populacije.

A u razradi je jedan od zakona iznimne važnosti za budućnost i put kojim Hrvatska ima namjeru kročiti, zakon koji će regulirati funkcioniranje sveučilišta, ali sve sluti na to da će tendencija daljnje komercijalizacije obrazovanja opstati, jer nekakav vid plaćanja/participacije/penalizacije (možda čak i veći nego do sada, jer postoje stavke koje kažu da ministarstvo ne mora uplatiti ni kune za obrazovanje, pa sve troškove snose studenti) apsolutno se želi zadržati, što implicira i prilagođavanje znanja/studenata/profesora/mozgova diktatu tržišta, čime se urušava kvaliteta cjelokupnog društva, a uz to bi čak i sveučilišta mogla izgubiti autonomiju koja je oduvijek bila temelj njihova bivanja. Dok je Platon nažuljao leđa od okretanja u grobu, vuku se paralele između studenata željnih promjene i terorista, a javnost obasuta beskorisnom količinom spam informacija zijeva, jer im je nona s tevea rekla što je must have, a što je dosadno.

Ali okrenimo sad sve naglavačke i uzmimo da je model upravljanja, da je vjera državnih struktura i njihova svetohraništa ona prava i povjerujmo da sve ima cijenu i da se isplati ulagati samo u ono što je tržišno isplativo (po kriteriju tog istog tržišta). Ni tada (sada) stvari nisu ništa bolje.

Dok na naplatnim kućicama cesta koje vode preko granice prelazak čekaju kolone hrvatskih stručnjaka (studija Bečkog instituta o europskim migracijama pokazuje da Hrvatsku godišnje napusti oko 8500 ljudi, među kojima 1000 visoko obrazovanih, a među njima sigurno ima i par (potencijalno) vrhunskih stručnjaka), vestalke hrvatskog proračuna ne vide kako bi se to pobogu moglo isplatiti uložiti u te iste ljude koji odlaze i profitirati od njih, ne uviđaju tržišnu isplativost istih. S druge strane još 2005. godine pokrenut je program Priljev mozgova, a 2007. godine osnovan fond Jedinstvo uz pomoć znanja, koji imaju zadaću vraćati stručnjake iz inozemstva u domovinu iz koje su (sretno) pobjegli. Na prste se može izbrojati koliko ih se vratilo, a broj onih koji odlaze uporno raste.

Iz svega se, naravno, nipošto ne može nešto naučiti. Kako bi i mogli naučiti da nije rješenje samo vraćati ljude koji su otišli i shvatili da negdje drugdje društvo funkcionira (bar malo) poštenije, nego mijenjati sebe i na taj način ih navesti da uopće ne odu. Ali očito je bolje liječiti nego spriječiti.


3. RASPLET

Državljanin pijun

A kad se razmotri realno stanje, stvar je naprosto jednostavna- uložiš li u obrazovanje jednog doktora jednokratnu sumu novaca (danas npr. doktorski studij na splitskom FESB-u košta, hrvatskom državljaninu mizernih, 57 000 kuna), on će potaknut poticajem i nadom u dobar život ostati živjeti i raditi u svojoj državi, a država će za dvije godine, koliko traje doktorski studij, od plaće tog čovjeka (nerijetko preko 10 000 kuna neto) imati mjesečno prihode od 3 i više tisuća kuna i tako do kraja doktorova radnog vijeka. Drugim riječima: uložiš 57 000 kuna, a imaš (uz pretpostavku radnog vijeka 35 godina) povrat: 35 (godina staža) x 12 (mjeseci u godini) x 3 000 (kuna mjesečnih izdataka u proračun), ukupno 1.260 000, ili slovima: milijun i dvjestošezdeset tisuća kuna. Stvarno se ne isplati uložiti u obrazovanje. Bolje je zarađivati na putovnicama- 2. 500 000 (procjena odseljenih Hrvata) x 200 (kuna, trošak izrade putovnice), ukupno iznosi 500 000 000 (pola milijarde kuna).

Zanimljivo je da bi, prema proračunima, za potpuno pokriti troškove obrazovanja vestalke iz svog svetohraništa trebale izdvojiti oko pola milijarde kuna godišnje- i to za sve koji studiraju. Slikovito govoreći to izgleda ovako: šahovska ploča podijeljena je na 64 kvadrata- odaberite jedno polje, koji god želite kvadrat i podijelite ga na 64 dijela, pa odaberite jedan od tih sićušnih kvadrata. Upravo toliki dio proračuna, malen kao što je naspram cjeline malen kvadrat dobiven dijeljenjem jednog kvadrata šahovske ploče, potreban je za u potpunosti financirati obrazovanje, ali vestalke kažu- NE! Oko toga se licitira i tvrdi da bi taj izdatak, da bi besplatno obrazovanje ugrozilo državnu opstojnost i dovelo nas u još veću krizu.

Da, zapravo su u pravu. Znanje bi ih, kad bi se ljudi osvijestili, dovelo u krizu, njih i njihove bogomdane pozicije. Jedina opstojnost koju ugrožava besplatno obrazovanje je opstojnost religije koja na sve stavlja cijenu i opstojnost onih koji su nas u krizu doveli i koji ne vide da se ulaganjem u visoko obrazovanje ostvaruje profit čak i u okvirima njihove tržišno isplative vjere.
A možda je ipak Hrvatska na dobrom putu. Možda želi prodrijeti u Europu prije zadanog joj termina, pa ciljano iseljava svoje građane i seljake preko granice. Moža bi više od, kakvo je trenutno stanje prema podacima Svjetske banke, svakog trećeg Hrvata s diplomom trebalo živjeti i doprinositi u inozemstvu. Možda smo zapravo mi krivi za stanje u kojem se nalazimo i trebali bi pomoći svojoj domovini. Samo razmislite, kad bi se organizirano iselilo svih četiri milijuna i par tisuća, koliko nas ukupno ima unutar granica, bruto društveni proizvod sigurno bi bio u plusu. Spasimo našu Hrvatsku!

Glavaš Marijo



Post je objavljen 17.01.2010. u 02:38 sati.