Da sam znao da ću danas umrijeti, vjerovatno ne bih ni ustao iz kreveta, ali bilo kako bilo, ja sam mrtav. Sjedim na klupici na Korzu i promatram žive ljude kako prolaze pokraj mene. Nitko me od njih naravno ne vidi, jer sam nevidljiv, ali bez brige, to je jedina dobra stvar kada smrt dođe po vas, jer sve ostalo što sam vidio u filmovima ili pročitao u knjigama nije točno. Čak i nevidljivost nije neka prednost, jer ni ja ne mogu vidjeti sebe. Upravo gledam u svoje stopalo, ali ga ne vidim, prozirno je i umjesto njega vidim samo hladan beton. Ono što je prednost, ako nešto može biti prednost kada si mrtav, to je da mogu bacati stvari na prolaznike, bez da me primjete. Tako upravo grickam nekoliko kokica koje sam "posudio" jednom dječačiću u prolazu. Uplašio sam se kad je pogledao u mom pravcu i vidio kako kokice plešu po zraku, a zatim nestaju u mojim ustima. Kad sam ih progutao postale su srećom nevidljive, jer ne bi dobro izgledalo da je dječak uspio vidjeti kako se kokice spuštaju kroz moj probavni trakt i crijeva, kao da se voze niz nevidljivi tobogan. Sve me to počelo zabavljati, pa sam uzeo par kokica koje su mi ostale u ruci i bacio ih na jednu šminkericu ispred izloga robne kuće koja je glasno komentirala simpatičnu debeljucu koja je prošla na metar udaljenosti od njene skupe odjevne kombinacije. Nije se ni snašla, a već su joj se tri kokice zapetljale u kosu. Bio sam tako ponosan na sebe. Već je bilo i vrijeme da joj se dogodi neka neugodna situacija i da se netko za promjenu naruga njoj. Bilo mi je baš drago kad joj se i debeljuca nasmijala dok je ova pokušavala izvaditi kokice iz kose i poželio sam joj namignuti, ali onda sam se sjetio da me ne bi vidjela, pa sam taj mig sačuvao za sebe.
Post je objavljen 15.01.2010. u 15:51 sati.