Tko bi to bili mali Sanaderi?
Pa, mali Sanaderi bili bi nekakvi ljudi, ili nešto tome slično, koji zahvaljujući čipovima, karakternim osobinama i inim «kvalitetnim» stvarima s kojima su rođeni, naročito obdareni inteligencijom, ali ne emocionalnom.
Svakom vrstom inteligencije, ali emocionalnom definitivno ne.
To su ljudi koji na bilo koji način nastoje manipulirati slabijima od sebe, ne fizički, nego igrom slučaja slabijima, pače ovisnima osebi i svojim stavovima,željama i ponekad iživljavalačkim potrebama.
Ljudi koji uživaju na neki način nanositi drugima zlo, kojima uopće nije bitno, nikad bilo, niti će biti, što čine drugim ljudima i kako se to odražava, u konačnici, i na njihovo zdravlje. Da ne pričamo o tome da se to širi i na druge oko potlačenog, na njihove bračne drugove, djecu i ostale…
Mali Sanaderi bacaju svoje žrtve na koljena.
A kad to uspiju, onda tjeraju da te žrtve sviraju baš onako kako oni plešu...
Jer to mogu, jer im je sistem dozvolio.
To su ljudi koji žive u svom svijetu, ne vide ništa do svog dobitka i probitka, ne birajući pri tom ni način ni sredstva da bi se domogli bodova i slasti koju nosi vlast.
Moć, nadmoć pače, i financije koje idu s time pod ruku, jedino su što motiviraju te male Sanadere da idu dalje. Laktom, ružnom riječi,upropaštavanjem tuđih sudbina.
Ljudi koji misle da nitko tko nije u njihovom rangu,ili nešto viši od njih po hijerarhiji, nije vrijedan pola sata njihova vremena, razgovora, o slušanju, sluhu uopće, da ne govorimo.
Toga nema.
Mali Sanaderi su ljudi koji uživaju donositi loše vijesti. Nema veće slasti nego izreći nešto loše pa pratiti rast straha u očima onoga tko je ovisan o njima.
Ljudi koji lažu kad zinu.
Isprva im vjeruješ, čak te dovedu na to da pomisliš da su ljudi na mjestu.
To su oni, koji radi vlastitog interesa, ponekad izgube kontrolu pa i sami izreknu ponešto što bi ih kod njihovih nadređenih, malo većih Sanadera moglo iskompromitirati, ali u njihovim očima su već toliko podobni i sposobni – zaboravih reći da su to i izvanredni glumci – da im je sve oprošteno, a opet nadrapaju oni najmanji u hranidbenom lancu.
Jer,eto, rekoše nešto što ne valja…zapravo, što nisu trebali.
Isprva im vjeruješ, čak te dovedu na to da pomisliš da su ljudi na mjestu.
A onda, prva bolest,- naravno : svi želimo biti bolesni, jel'? - i eto prilike za male Sanadere.
Da te se riješe na (ne)legalan način.
Čistog obraza i još čišćih ruku.
I moraš biti jako pažljiv kad prepoznaš nekakvog malog Sanadera.
Bilo bi nabolje maknuti se od njega u roku odmah, nasmiješiti mu se, blagosloviti ga,poželjeti mu sve najbolje u životu, ali što dalje od tvoje kuće.
Od tebe samoga uopće.
Jer, uz male Sanadere možeš jedino ispalit na živce.
Moraš, primoran si, iz čisto egzistencijalnih razloga, susretati takove ljude. Prečesto.
Moraš biti psihički jak, držati vječito vodu u ustima, imati barem osam ruku i dva, tri mozga.
Da bi mogao pratiti želje, zloću i moguće posljedice onoga što ti se naređuje, govori,što se traži od tebe.
Jer, kad mali Sanaderi shvate da te mogu iskoristiti,onda to rade nemilice i bez prestanka. Smijulje ti se, obećavaju sve i svašta, a na kraju te odbace k'o staru radacu.
(Radaca – metla sa vlatima od špage za čišćenje palube broda, za one koji ne znaju. Nešto kao močo,ali puno prljavije.)
Odbace te bez puno objašnjenja,jer im onaj neki čip iznutra, oprezni čip, kaže da nekom puca film. Da više nije podoban i da bi u nekoj budućnosti mogao predstavljati potencijalnu opasnost za napredak i prosperitet. Njega samoga.
Pa ti se desi da vremenom ne možeš zaspat.
Untoč svoj mogućnosti autosugestije, uhvatiš se kako razmišljaš samo o malom Seniju.
O tome koliko i dokle će...
Pa odeš do apoteke po nešto malo bombona,tek toliko da se primiriš, da odspavaš, da funkcioniraš.
A Mali Sanaderi stalno izviruju odnekud...
Ali, vrč ide na vodu dok se ne razbije.(što smo imali prilike i vidjeti)
Ima Boga, kažem uvijek.
Svaka sila za vremena.
Ponavljam uvijek i to iskreno i mislim, radi sebe prvenstveno:
nikom ne želim zlo.
Ali u prirodi postoji nešto što se zove - ravnoteža.
Ne možeš nešto raditi, a da ne dobiješ nešto za uzvrat.
Bilo to dobro ili loše.
Činiš li dobro, kad-tad vratit će ti se dobrim.
I obrnuto.
Činiš li zlo, nećeš proći a da te isto to mimoiđe.
Na ovaj ili onaj način.
Ne mora to biti niti danas, niti sutra, niti za pet godina, a i može.
Priroda, Bog, pravednost, jednostavan zakon života čini svoje.
I zato poruka svim malim Sanaderima:
Razmislite dok je na vrijeme.
Za vaše dobro.
Izbacite bahatost, laž i pohlepu iz sebe, neće vam donjeti dobro, nije nikome kroz povijest,pa neće ni vama.
Probajte biti ljudi.
Jer se ipak na kraju sve vraća i plaća.
Hvala.
Post je objavljen 14.01.2010. u 08:27 sati.