poslije, na povratku, smišljajući priču
gledala sam svoju sjenu na pločniku
čas je bila ispred, onda je jurila samnom,
da bi onda ostala iza mene.
smjenjivale su se ulične lampe,
moja je sjena prevrtljivo oko mene plesala.
stezalo me u grlu, mučila me krivnja, obuzimala strepnja.
činimo stvari koje ne bi trebalo, koje ne bismo smjeli.
kao da to čini neka druga osoba, ne mi.
mi smo sami sebi uvijek dobri, pravedni i ispravni.
a i kad nismo,
oprostiti ćemo sebi sve na kraju.
kad sam ulazila u kuću,
moja nemirna sjena stopila se samnom.
Post je objavljen 13.01.2010. u 22:37 sati.