Samo sekundu, samo još minut,
Još jedan pokret da poravnam haljinu,
Jedan potez olovke na oku,
Još jednom da protrljam usne,
Pa da mogu stati dostojanstveno pred bol
Da mogu preživjeti ono što mora biti.
Kao pred smrt u svečanom odijelu,
Tako da stanem pred tebe, pred vas,
U najdubljoj bespomoćnosti
Tračak ideala tjera nas da budemo svečani.
Ona je žena kakvu trebaš,
I ti i ja odavno to znamo,
Još od one noći, guste pod mjesečinom,
Tada, tada mi je postalo jasno,
Da ništa što napravim neće biti dovoljno duboko
Za ništavilo
Ona je žena kakvu čekaš,
Ona je ta, dovoljno slaba i dovoljno jaka,
Dovoljno ništa i dovoljno sve.
Ona može izdržati ples na vjetru nihilizma
Ona može čvrsto stezati u zagrljaj tvoju djecu
Koja nikad neće biti rođena.
Ona, ona je ta oluja,
Ona je noć kroz koju ti se glas može vratiti kao jeka
I izgubiti do tišine.
Ona je ta divna špilja koju tražiš.
Čarobna ratnica za nebeske borbe,
I ništa, ništa na ovome svijetu.
Ona je duboka rana koju ne možeš produbiti,
Možeš se miran odmoriti na razrušenim proplancima,
Ništa, baš ništa tu ne možeš polomiti.
I tvoji strahovi, mirni, mogu se odmoriti.
Ona, ona je ta čarobna muza za ljubavne priče,
Ona je ta s kojom možeš napisati pjesmu
Nad kojom će uzdisati čitav svijet.
I mladi će, mokrih pogleda, pričati o velikoj ljubavi,
Jednog muškarca i jedne žene.
A ja, umjesto da posežem za nebom, ja sam posezala za ponorima.
Nikad dovoljno duboka…
Nikad dovoljno prazna da primim svu tvoju silinu
I nikad dovoljno puna da ispunim svu tvoju prazninu.
Prevelika za ništa, premala za sve.
Izgubljeno nešto što sanja o nekom.
Ostat ću još trenutak ovdje,
Iz poštovanja prema svemu lijepom, tvom.
Svemu što me obavilo toplo,
Svemu što me vinulo jednom u visine,
Otkrilo nebo, i duboka mora.
A onda ću krenuti prema zelenim livadama,
Prema planinama koje se uzdižu do neba čvrsto,
I možda se zauvijek oprostim od dubina,
I od mračnih špilja pred kojima sam uvijek bila ostavljana čekati
Do vječnosti.
Daleko od mirisne tuge,
Daleko od čarobne boli,
Daleko od oluja, noći i hladnoće.
Daleko od toplo – hladnog pogleda,
Kojem sam odavno darovala sebe,
Pa se skupljala bačena negdje uz put,
Skupa s nekim drugim darovanim ženama,
U moru rastrganih glava, ruku, nogu, grudi,
Ja sam nekako opet pronašla svoje.
Idem prema nekom drugom suncu,
koje me neće spržiti svojim sjajem.
Post je objavljen 11.01.2010. u 16:49 sati.