Marketing
Voljela bih nekad biti kao Dunav...
Kako taj Dunav može prolaziti kroz sve te gradove bez imalo stida. Šepuri se okolo kao uobraženi gospodin u fraku. Sav si je važan jer ga se stalno spominje. Razdvaja obale i ljude bez grižnje savjesti. Samo sa nadom da će onih mostova uvijek biti i sa ljudskom čežnjom da će ih netko čekati kada se jednom i zapute preko. Razdvaja države toliko samouvjereno kao da on jedini zna gdje su granice, ili kao da on jedini zna da granice zapravo ne postoje. Ne dopušta da ga itko gazi. Tu i tamo ga netko pređe bez da ostavi velike posljedice, dodirujući ga nježno, kao novorođenče. Ali na kraju dana on odluči hoće li i sutra biti tako...
Voljela bih nekad biti kao Dunav, danju brojati brodove i sretne roditelje kako trče za svojom djecom koja žele samo malo dodirnuti vodu. A noću brojati zvijezde i ukrasti onu koja padne, spremiti je u dubine kako bi zauvijek ostala zaštićena.
Eh, da sam Dunav, možda bi mi bilo i žao. Možda bi bila previše usamljena. Jer bi i on sigurno radije htio biti roditelj koji će držati svoje dijete u naručju i gledati ga kako se divi jednom toliko velikom, silovitom i vrtoglavom Dunavu...
Post je objavljen 07.01.2010. u 21:55 sati.