"Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." - Albert Schweitzer.
Što biste rekli kakav se pomak mora dogoditi u nečijoj glavi da ga odjevni predmeti kao što su gaće i čarape potaknu na višesatno ridanje?
Upravo sam pročitala jednu jako tužnu priču u ženi kojoj je dijete umrlo od meningokokne sepse. Ta bolest nažalost ubija u nekoliko sati i kad su se vratili iz bolnice na prematalici je vidjela njegove ostavljene pelene i slomila se.
Tu bol ne mogu niti zamisliti.
Nekoliko dana nakon što je moj tata umro došli smo na more i vidjeli njegove kupaće gaće ostavljene na sušili za veš. Kao da će se svake sekunde vratiti i otići na plažu. Taj trenutak je jednostavno nemoguće opisati riječima. Psihička bol se polako pretvarala u fizičku, a nakon toga se jednostavno pretvorila u crnu rupu i progutala sve. Zašto je nemoguće da budemo sretni zbog ljubavi koju nam netko ostavlja? Zašto ta ljubav toliko boli?
I zašto ta bol s godinama ne prestaje? Nakon 3 i pol godine ja se osobno ne osjećam ništa manje uskraćeno i prevareno i nadasve tužno.
Čak i činjenica da osobe koje umiru ne odlaze svojevoljno me užasava. Još dugo vremena nakon što je moj tata umro najgore sam se osjećala zbog činjenice da je on možda patio i bio svjesan činjenice da umire, a nije moga učiniti ništa da to spriječi. A vjerojatno se nikad neću prestati pitati jesam li ja to mogla kako spriječiti...
Ono što me umiruje su znakovi da je ponekad ovdje s nama. Postoje slučajevi kada samo sekundu prije nego li netko uđe u sobu osjetim da će doći. Sekundu prije otvaranja vrata osjetim da će vrata biti otvorena.
A kad se dogodi da to osjetim, ali ipak nitko ne dođe jednostavno znam da je došao netko koga ne možemo vidjeti...
A možda mi jednostavno treba egzorcist, tko bi znao?
Kad sam već spomenula čarape uz koje sam ridala... To su one koje mi je stanoviti br.2 (ili Mr.Fatalni) poklonio za Božić. Problem s brojem 2 je u tome što je on, osim činjenice da je budala, jednostavno savršen. Mr. Fatalni je osoba s kojom još uvijek satima mogu pričati o mješavini kozmički važnih pitanja i apsoultnih budalaština.
Problem s Mr. Fatalnim je ukratko u tome što je on zaključio da je došao u poziciju da bira između mene i svoje obitelji. I pogodite tko je izvisio? Mislim, nikada nisam niti imala šanse, oni su totalno brojčano nadmočni.
Dakle, gospodin je svoje izabrao, ali je istovremeno odlučio da me ne misli tako lako pustiti. Njegova ideja je vjerojatno bila imati svoj dosadan tradicionalan život i par tjedana godišnje se naći samnom da ga malo maknem od svakodnevnog sivila.
Meni je prekipjelo kad sam shvatila da je negdje u 6. mjesecu našao curu (koja je izgledala dosadno i pametno). Tada sam i ja odlučila krenuti dalje u nove pohode za brojevima...
I eto dogodilo se to da se posljednji broj (kojeg nikad zapravo nisam nazivala brojem) jako zaljubio u mene, a ja sam ga s druge strane zdušno pokušavala obeshrabriti spominjući mu sve svoje kolekcionarske strasti.
Na kraju sam ja posustala, a ne on i prije nego li sam shvatila, prvi put u životu sam se našla u vezi.
Kada je Mr.Fatalni to saznao, počeo se odjednom prisjećati dobrih starih vremena preko MSN-a u gluho doba noći.
Ispričao mi je vrlo potresnu ispovijest o momku kojem je djevojka slomila srce čim je ušla u vlak i kako se još danima poslije oporavljao od tog udarca. Još je napomenuo kako gleda moju zgužvanu kutiju cigareta koju sam ostavila na njegovom stolu (e pa to mi je mana, ostavljam smeće naokolo).
Moj dečko i on su iz istog grada i kada sam ljetos išla tamo nisam mu se niti javila. Da mi je itko rekao da ću ikada doći u taj grad da vidim nekog drugoga pomislila bih da sanja... Jednostavno mu se nisam imala snage javiti. Double date s njim i njegovom curom mi se baš i nije činio kao provod iz snova.
Kad sam mu to kasnije objašnjavala pohvalio mi se da je prekinuo s curom i to zato jer je shvatio da ona nikada neće biti ja (zapravo me kod njega najviše zadivila njegova inteligencija, ali ovo mu i nije jedan od blistavijih trenutaka). Uvijek mi je govorio da me voli zbog moje inteligencije, što doduše nije baš laskavo, ali tko prosi ne bira. Za nju je zaključio da je jednostavno nezanimljiva. Mislim, s jedne strane ga žalim, ako imaš curu koja izgleda dosadno i pametno onda se barem nadaš da stvarno je pametna.
Ispostavilo se da jadna cura nema potrebe slušati njegove kontemplacije, a još manje sudjelovati u njima.
Ja s druge strane imam problem da moj dečko uopće nema potrebu kontemplirati, nema potrebu pričati samnom ni o čemu što nije banalno i svakodnevno i općenito imam osjećaj da me uopće ne poznaje.
S druge strane znam da me stvarno voli, a to ga čini prvim i zadnjim. Upoznao me sa čitavom svojom obitelji, što bi mi prije godinu dana bilo znak za bijeg, ali trenutno mi jako puno znači.
Na kraju ću se vrlo vjerojatno udati za njega i maštati o nekoj fiktivnoj osobi koja bi me gledala kao br.1, voljela kao Ege (moj dečko) i imala sve ostale kvalitete Mr.Fatalnog. (uz pokoju kvalitetu nekih drugih s popisa, ne bi sad bilo akademski da navodim ;))
Mr.Fatalni mi je rekao da će uvijek žaliti što nema moju hrabrost, a meni će uvijek biti drago što sam je imala jer ću i u starim danima znati da sam živjela ;) Ali sada bih nekako da je kraj svemu. Ovo mi je do sada bilosasvim dovoljno.
No poznavajući sebe i pokvarenu sudbinu, mislim da je ovo tek početak...
Post je objavljen 06.01.2010. u 17:01 sati.