Nova je godina, kalendarska, crkvena je počela nešto ranije, a moja 14.12.2009. godine. To je dan u kojem sam shvatila da sve ono od čega sam bježala, sve one reakcije koje namjerno nisam htjela pročitati umom (kako ne bi patila), puka su i jedina istina. I ponosim se sobom, nisam cvilila, ni dramila, čak ni vraćala istom mjerom, samo sam mirno rekla što mislim.
Danas znam... meni ne treba netko tko će mi pričati priče, meni treba netko tko će biti uz mene, i kada plačem, i kada se smijem. Danas znam... meni ne treba netko tko će bez stida uzeti moje srce, ne da bi ga čuvao i u svim blagodatima uživao, već samo da bi ga ismijao. Danas znam... ljudi se predstavljaju nama sličnima samo iz neke svoje osobne računice, a prava istina ostaje skrivena, sve dok im je to potrebno. Danas znam... uprkos svemu, ja sam ostala ista. Sve kušnje od mene nisu napravile poganina, samo još boljeg čovjeka, nisam postala nevjernik, samo bolji i savjesniji vjernik. Promjene počivaju u nama, a ne u ljudima oko nas, a stara je izreka: Što siješ, to ćeš i žeti.
Možda sam sijući iskrenost, požrtvovnost, ljubav, požela kukolj, ni ne nadajući se tome. No to me nije obeshrabrilo. To je bila još jedna kušnja, koju sam uspješno preživjela. Nije mi dosadilo činiti dobro. Nije se u meni probudio osjećaj urote ili osvete. Kao što rekoh, ostala sam ista, i ponosim se sobom.
Ponosna i jaka, ljubavi vrijedna, živim moje danas, koristim svaki trenutak da nahranim dušu pozitivnim mislima, dobrim vibracijama i osmjehom. Živim moje danas... na moj način, jer samo je moje... i više mi ga nitko i nikada ne može oduzeti.
Post je objavljen 02.01.2010. u 16:53 sati.