Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/tramtincica

Marketing

put


Puno putujem. Takav posao, terenski. Posljednja tri mjeseca 2009. provela sam u Pljevljima, u Crnoj Gori. Devet sati od Zagreba, nekad i više.
Ja sam nevozač. Neki se ljudi rode u krivom tijelu, žene u muškom ili obrnuto. Ja sam nevozač za volanom.

Po lijepom vremenu idem preko Šapca i Valjeva. Između Valjeva i Požege cesta je uska, zavojita, slabo održavana. Kišnim danima vozim ibarskom magistralom. Beograd, Lazarevac, Čačak. Ponekad mislim da ću poginuti.

Mogla bih i preko Bosne. Iz više razloga ne odabirem taj pravac. Moj tata je rođen u Posavini, u jednom od onih sela napola srušenih, napola obnovljenih. Imam familiju od Kanade do Švedske. Brod je malo Bosanski, malo Srpski, pa onda samo Brod.
Kad se izađe iz Sarajeva i prođe putokaz za Konzumov dućan na Palama, putovanje postaje ozbiljan posao. Rijetko naseljeno planinsko područje. Tuneli slabo osvijetljeni, iznutra nebetonirani, samo izbušeni kroz stijenu. Nema zaustavne trake, nema odmorišta, nema benzinskih, nema table s brojem auto-moto saveza, nema radio-emisije sa stanjem na cestama. Samo vozi i pouzdaj se u tehniku. Motor sa unutrašnjim sagorijevanjem, četverotaktni, goriva ima, ulje je u redu, gume zimske, kočnice provjerene, ne smije otkazati. Mračne varošice uz granicu, put prelazi u Srbiju, pa se vraća, pa tek onda dolazi na granični prijelaz.

Stajem autostoperima. Kod kuće mi to ne bi palo na pamet, ali ovdje je drugačije. U Cnoj Gori se svi poznaju, da ne stanem glas bi začas došao do kolega u Pljevljima: "Ona Zagrepčanka samo projuri...".
Jedan me čiča stopira na graničnom prijelazu. Ide u Prijepolje, u banku. Ispričava se što je jeo bijeli luk za doručak. Priča svoju priču. Penziju je zaradio u Crvenki. Žena mu je umrla, mlađi sin upao u loše društvo. Zbog njega se i vratio na selo, u Crnu Goru. Izoliranost, planinski zrak i domaća hrana dobro čine mladiću. I jeftinije je ovdje.
- Puno se radi na selu? – pitam.
- Nije ovo Vojvodina. Crnogorci nit' oru nit' kopaju. Nije takva zemlja. Pokosiš, mašina sama balira i gotovo.
Opisuje mi svoje imanje, zove na slavu, u januaru.

U Srbiji najčešće stajem između Požege i Kosjerića. Loša cesta, rijetki autobusi, uvijek netko stopira.
Dvije žene se zagledaju. Ušle bi i ne bi. Tko zna kad će se zaustaviti sljedeći auto, a opet - hrvatska registracija, žena ljubičaste kose. Ipak se odlučuju. Pričamo o vremenu.

Drugi put stajem muškarcu pedestih godina.
- Meni je žena iz Hrvatske, a ja sam odavde. Sad je baš s djecom kod svojih u Zadru – kaže dok sjeda u auto.
I voni rok je služio u Hrvatskoj.

Na benzinskim razmišljam o diližansama. Imali su mjesta za izmjenu konja i odmor putnika. Stajem na plavo-zelenim. Valjda zato što pozivaju slikama hrane na velikim panoima. Srpski roštilj, kafa. Prođem jednu, vidim reklamu i do sljedeće sam već gladna. Sendviči su često bajati, a kafa odurna. Moć marketinga.

Na povratku idem kroz Kragujevac. Promašila sam skretanje poslije Čačka pa vozim seoskim putevima. Nikad nisam ovuda prošla, a sve mi je poznato. Već viđeno. Pljunuto moje Zagorje. Isti putevi, ista brda, isti dućani, ista ekipa s pivom u ruci. Samo su crkve drugačije i nema vinograda. Prolazim kroz Knić. Nekadašnja bratska opština. Jednom godišnje općinska delegacija bi odlazila u službenu posjetu. Funkcioneri, političari, istaknuti društveni radnici. Poneki radni čovjek i građanin, za nagradu. Mog tatu su uvrstili one godine kad su drugi svoje dugogodišnje učešće nastojali zaboraviti.

Kući stižem kasno, u noći. Zadnji dio puta već sam toliko umorna da vidim dinosaure, nasukane brodove i patuljaste kamione razmazane preko obje trake. Pramenovi magle lijepe mi se za kotače kao da sam već skrenula na nebeski autoput.




Post je objavljen 01.01.2010. u 16:45 sati.