Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pizvo

Marketing

Glas u masi ili Tema za izbjegavanje one o propuštenim prilikama





Stop!! Vratite post natrag na svoje male ekrane i ne bježite od užasnog naslova. Ne obećajem da će biti izvrstan, ali opet - ak i čitate to što nasumce ispada iz mog mozga, već i tak sumnjam u vaš smisao za estetiku, gramatiku, etiku općenito, a bome i provođenje slobodnog vremena. No dobro.

Danas navečer sam se vozio vlakom u Sisak, kao i obično. Zvuči kao početak horror trilera, što je ekvivalent razini dosade na relaiciji Sisak-Zagreb, no ovaj je čak i imao elemente žanra, pogotovo zbog nakrivljenih poluotvorenih automatskih vrata koja su se glasala groznim zvukovima kada je netko prelazio iz jednog u drugi vagon, bespotrebno, pošto je cijeli vlak bio poluprazan. Kraj mene sjedoše dvoje ljudi, neki korpulentniji lik sa bosanskim naglaskom koji pomno prati izbore za predsjednika i njegova azijatska družica, imena nešto poput Ling, koju je strašno bolila glava zbog novog 3D filma kojeg su prikazivali u Cinestaru. Bila je tu i neka djevojka iz Capraga koja me par puta sramežljivo pogledala, uglavnom bez riječi gledala kroz prozor i malo popričala s kondukterom, koji je njen stari školski kolega i neskoncentriran na svoj posao kojeg ni ne voli. U svakom slučaju, šarolika ekipa koja je svakako bolja od odnedavno vegetarijanskog basista teen benda, njegove djevojke koja neprekidno trača sve iz Gimnazije Sisak i njene prijateljice koja ima loše ocjene iz kemije, a s kojima sam dijelio kupé na putu u Zg ranije popodne tog dana. Od svih tih ljudi, samo sam basista par puta vidio, ostale nikad u životu i šanse su da većinu nikad više ni neću vidjeti ili se toga barem neću sjećati.

Zašto ovo sve pišem? Zadnji tjedan predavanja. Ulazim u veliku dvoranu broj 7, na predavanje nekog žnj predmeta tipa Uvod u Inf. znanosti. Utorak je, najnebulozniji dan u tjednu. Sjedam na isto mjesto kao i inaće, odlažem torbu i jaknu, kao inaće, spremam novčanik iz stražnjeg desnog džepa u prednju pretinac torbe, vadim notez s logom Nacionalnog parka Krka i plavu kemijsku sa mehanizmom koji se voli zakočiti, sjedam i zabuljim se u neodređenom smijeru. Dvorana se ubrzo napunila i počeo je žamor, onaj standardni, na granici sa šumom, neraspoznatljiv. Odjednom, sve se mijenja. Iz nepoznatog razloga sam se iznenada prešaltao na neki mode kojim sam kompletan žamor sveo na skup sedamdesetinešto ljudi. Svaki glas je imao priču, svaka priča je potezala pozadinu i značenje. Odmah sam u header noteza zabilježio natuknice za blog. Individualnost je podcjenjena. Vrijeme je za mali ispravak.

Volim promatrati ljude. Neopisivo me to veseli, dijelom iz voajerskih razloga koji su nam svima usađeni, dijelom jer mi je struka, dijelom jer su beskrajno zanimljive živine. Zaključaka je mnogo. Konkretno pak dosad nisam zaključio previše toga. Naime, gomiletina se znanstvenika, knjiga i teorija bavi društvom i društvenim skupinama te njihovom interakcijom; s druge strane je jednaka takva gomila koja istražuje pojedinca, njegove vrline i mane, slabosti, nedostatke i prednosti, bolesti i patologiju. Bavimo se time i mi, na nekoj svojoj osobnoj razini, logičkim putem. No taj fenomen Glasa u masi je daleko fascinantniji. Kad prolazite kraj potpunih stranaca, na ulici, onako samo hodate bez puno briga i bez posebnog cilja, da li ikada skužite ljude s kojima se mimoilazite? Za to dakako treba nešto slabije prometna ulica, ne funkcionira sa previše ljudi, jer je velika zasičenost... Ja da. Počeo sam s tim prije dosta godina i razvijam to sve više. Promotrim ih dobro, pokušavam načuti riječ dvije ak pričaju i pokušavam napraviti neku generalnu sliku, smjestiti ih negdje u klasifikacijsku listu i naslutiti lemente njihovog privatnog i posve običnog života. Kad gledam masu, ona izgleda kao da ima kolektivnu volju i da je bitna većina, no zbilja je svaka grupa sastavljena od ljudi koji svi imaju svoje male skrovite želje, potrebe, ciljeve, moral, skrupule i misli, ono što ih čini individuama. Počeo sam čak odustajati od svađa sa neistomišljenicima jer uvidom u njihove glave vidim i koncept osobe i strukturu razmišljanja i znam da su neki nepromjenjivi i nepopravljivi, barem na moju sliku i priliku. Što točno natjera potpuno individualnu jedinku da se ponaša po obrascima? Zašto ljudi žrtvuju toliko potencijalne slobode koje ne ugrožavaju druge, samo radi potrebe kolektiva sastavljenog od drugih jedinki kojima se to isto događa? Gotovo kao da su svi povezani nekim nevidljivim špagama koje ih sputavaju i drže jedne za druge kao splav; kad su u masi, nekako se kreću plimom i neprekidno žamore. Zbunjuje me to i pomalo plaši kada prepoznam elemente takvog ponašanja kod sebe i svojih razmišljanja. Doktore, doktore, jesam li ja normalan?

Prilično sam siguran da je odgovor na ovo: "Ne baš, sinko".

Zbilja je fascinantno čuti dulju priču o tetki pokojnog ujaka potpunog neznanca. Ima ih dosadnih ko proljev, no kadkad nabasate na priču koja je bolja od većine današnjih knjiga, serija, filmova, predstava. Saznate svašta, poistovjećujete se s likovima koji se pojavljuju, osjećate naimozitet prema drugima, navijate, odabirete favorite, a sve je to itekako stvarno, to su živi (i mrtvi) ljudi od krvi i mesa koji također imaju gomilu ovakvih priča. Na ovoj osobnoj razini, odjednom vam postanu jasni motivi, znate što nekoga i zašto pogoni i prepoznate tračak toga u sebi. Ovakvim uvidom je jako teško osuđivati ljude zbog toga što su drugačiji. Tim prije nikako ne razumijem potrebu ljudi da ozlijede druge ljude jer su drugačiji, kad su SVI drugačiji, a nemrete SVE prebit, jer ćete prije ili kasnije naletit na nekog 30 kila, 20 centimetara i -50 IQ drugačijeg koji će vam nos učiniti drugačijim, malo nespretnije od plastičnog kirurga koji će ga popravljati. A ako ste upravo taj drugačiji frajer, onda ćete se sigurno umoriti nakon par stotina drugačijih prebijenih ljudi i uvidjeti čisto fizičku besmislenost vašeg podhvata. Svi gradimo drugačije, fascinantne svjetove i slažemo priče koje mogu biti remek djela, ako se pametno sroče i skupe u cjelinu. Prepoznati to je prije lutrija trenutka nego znanje ili predispozicija.


Spoznajama prepuna svakodnevica mi je donjela i onu o propuštenim prilikama. Svi ih imamo, sve nas more i proganjaju, neke do kraja života. To je neminovni rezultat slobode izbora. Čisto subjektivno i pesimistično gledano, ja prednjačim upravo u ovakvima. Često se pitam što sam koji kurac mislio u nekom ključnom trenutku za čije bi ponavljanje danas ubio, jedan klik u glavi i jedan korak u drugom smijeru udaljen od potencialno drugačijeg života, ne samo za mene, nego i za druge meni bliske. Kadkad mi se čini da ovo zauzima 90% mojih misli svakodnevno i pritišće me, utoliko da sam razmišljajuć o predhodnima, propustio i par novih prilika. Danas sam mogao imati život u kojemu su sadržani svi elementi koji predstavljaju sve moje trenutne želje, nade i ciljeve, bez pretjerivanja, sve je bilo tu, nadohvat, pitanje odluke. Ono što sam izabrao je mahom propalo, uz gorak okus kad god sam suočen sa ovim drugim, koje čini veliki dio mog života. Žaljenje nema smisla, reći ćete, prošlo je nepovratno, valja se okrenuti budućnosti. No ja sam odavno odustao od ciljeva i želja - primičem se idealu budizma, a da budizam ni ne volim. U čemu je zbilja smisao truda, života s kućicom u cvijeću, koja je razlika između gubljenja vremena i konstruktivnog djelovanja na osobnom boljitku i razvoju kad i tak sve nevezano uz odluke odlazi u kurac nepovratno? Zašto ljudi moraju biti prokleto tvrdoglavo i uporno dosljedni sebi i svom integritetu i zašto nitko, pa ni ja, nemremo pregrist govno bar jednom i sasvim neočekivano, nenadano i nezamislivo prijeći preko svega i odabrati ono nelogično i potencijalno predivno? Da li uopće znate vi neki prozvani i koji se tako osjećate, zbog mene ili nekog sasvim desetog, da je nekim ljudima strašno bitno nešto na što vi više ne obračate pozornost i što ste prepustili prošlosti i znate li koliko se na svakoga od nas veže drugih ljudi na koje utjeću naši postupci? Nemate pojma. Da samo znate, ne bi došli sebi tjedan dana. A sve što fali početku komunikacije, koliko god nezgodna bila, je hrabrost, prelaženje preko neugodnog i stravičnog osjećaja pri odbijanju. A odbijanje je najčešća realnost, na odbijanje uvijek možete računati. Odbijanje nikad ne razočara svojim neprisustvom. Odbijanje je konstanta, ukoliko ste matematički nastrojeni. No potreban je samo jedan mali, magični, plamteće sjajeći trenutak i poredak nekih udaljenih zvijezda da začujete pozitivan odgovor i da sve procvjeta. Kućica u cvijeću. Slabe su šanse i nema nekog dugoročnog smisla nadati se, ali u sred zime u praznom krevetu djeluje nekako... privlačno. Doći će i ta druga šansa nekad. Dočekat ću je u zasjedi, ak treba.


Posvete su nepotrebne. Potpis je precjenjen i odviše poznat.

Post je objavljen 29.12.2009. u 02:27 sati.