Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/borut

Marketing

Autobus koji je umro od srama

Usla je u autobus na glavnoj stanici i pokazala mjesecnu kartu kakvu kupuju umirovljenici koristeci popust od 50%. Vozac ju je pozurivao da oslobodi prolaz za druge putnike i ona je nekako uvukla izmedju sjedala svoju torbu, od onih sto ih starice koriste za odlazak na trznicu, jer od dolje imaju dva mala kotaca, a gore se izvuce rucica, pa se i malo veci teret moze vuci za sobom. Najcesce su zagasito crvenih boja, prosarane vodoravno i uspravno crnim linijama. Sjela je pored torbe i odahnula u namjeri da se dobro odmori, kako bi imala dovoljno snage za spustiti torbu niz visoke stepenice autobusa.

Tocno na vrijeme autobus, gotovo popunjen putnicima, je krenio. Gledala je kroz ne sasvim cisto staklo velikog prozora i ucinilo joj se da je autobus izlazeci iz stanice skrenio u suprotnom pravcu nego li obicno. S mukom je ustala, napravila dva-tri koraka prema vozacu i, ubacujuci ono malo rijeci Ivrita*1 koje je naucila u svoj Jidis*2, postavila pitanje. Vozac je shvatio da je ona usla u pogresan autobus i rukom joj pokazao da treba izaci na ugibalistu kojemu se je upravo priblizavao. Dok se je vozilo zaustavljalo, ona nije imala snage da hoda prema sjedalu ispred kojega je ostavila torbu, nego se je cvrsto drzala za naslon kako ne bi pala. Autobus je konacno zaustavio i ona je, umorna od napora kojeg je ulozila da odrzi ravnotezu teturala natrag. Ulozila je svu snagu da izvuce torbu u prolaz i pocela je vuci prema vratima koja su vec neko vrijeme bila otvorena. Vozac se je nestrpljivo okrenio i poceo negodovati, jer da nema cijeli dan na raspolaganju. Nije razumjela niti rijec, ali je iz gestikulacije shvatila da mora sto prije vani na ulicu.

Konacno je stajala pred stubama koje su se strmo spustale. Postavila se je iza torbe i gurala je do ruba prve stepenice. Cvrsto je drzala rucicu torbe dok je ona presla rub i s treskom lupila u donju stepenicu. Istovremeno, trebala se je presaviti u pojasu i spustiti dolje jednu nogu. O svemu tome je razmisljala, dok je ponavljala radnju kako bi torba kliznula na trotoar. Ali ruke nisu izdrzale. Grceviti stisak prstiju oko metalne precke rucice je popustio, torba se je prevrnula naprijed, a ona posrnula propadavsi tih nekoliko desetaka centimetara koji su je dijelili od plocnika. Vrata su se vec zatvarala za njom, dok se je rukama pridrzavala za torbu koja je lezala na hladnim kamenim plocama trotoara, kako se ne bi pruzila svom duzinom pored nje!

Napustajuci ovu usputnu i neplaniranu stanicu, vozac je mrzovoljno pritiskao papucicu gasa, a putnici, oni isti putnici od kojih ni jedan nije bio ustao da bi joj pomogao, su se okretali unatrag gledajuci kako ona klececi skuplja crvene rajcice, zrele prvoklasne paprike i nekoliko zelenih, malo kiselijih jabuka od kojih je namjeravala napraviti strudel za unuka koji bi mozda mogao doci ove subote u posjet. Jedino autobus, ostavljajuci je za sobom i gazeci sirokim gumama straznjih kotaca patlidzane i krastavce koji se nisu zadrzali na plavo bijelim rubnim blokovima trotoara, a koje je niti pola sata ranije pomno birala medju uredno slozenim gomilama na tezgama; da, samo autobus je udaljavajuci se mislio kako ce umrijeti od srama!


*1 suvremena verzija hebrejskog jezika

*2 jezik evropskih Zidova

"Ukradeno" od Jaira Enosa ("Program Bet" "Izraelskog radija" - 25.12.2009.)

Post je objavljen 25.12.2009. u 19:30 sati.