Supermarket, tako se to zove. Iz svakog kantuna vrište mi u facu crveno-bijeli djedamrazovi, božićne krpene čizmice, baloni. Iz zvučnika trešti prigodna muzika po kojoj bi svi trebali valjda biti razgaljeni, topli i rumeni.
Prolazim kraj police sa novinama. Na naslovnici lokalnog medija također nešto vrišti. "Radnici te i te privatizirane tvornice za Božić nemaju što jesti."
Muzika sa zvučnika i dalje sugerira sreću i blagostanje.
Uzimam kruh. Sa sjemenkama. Kao, zdrav je.
U povratku opet prolazim kraj police sa novinama.
Na naslovnici jednog drugog lokalnog medija piše:"Radnici te i te firme za Božić neće moći kupiti ni kruh." Ni zdravi, ni nezdravi.
Ispred blagajne red blijedih, umornih kupaca.
Čekam.
Dolazim na red. Blagajnica uzima moj zdravi kruh sa sjemenkama i provlači njegov kod. Gledam njene ruke. Suhe, hrapave, mjestimično ljubičaste. Zašto su joj ruke tako ljubičaste?
Promatram je. Stoji na nogama, valjda svih osam sati radnog vremena, jer ne vidim nikakvu stolicu. Vani je ispod nule. Ona na sebi ima nekakvu jaknu bez rukava, očito posuđenu od sina pubertetlije. Jakna je reperska, mladenačka. Kontrast njenom licu.
Ne mogu maknuti pogled sa ljubičastih fleka na njenim rukama. Kao ljubičasti, deformirani božićni baloni. Pokušavam uhvatiti njen pogled, izraz u očima, ali ona nema izraz za nikog od nas. Njen izraz je ostao negdje između stotine kodova šarenih artikala.
Poželim je zagrliti.
Odlazim.
Post je objavljen 23.12.2009. u 11:41 sati.