by Annabelle
Ne pretvaram se da znam kako treba s djecom, želim napomenuti da iako djece još uvijek nemam (još mi se nije posrećilo, ali radim na tome), da sam često na poslu u situaciji da dajem savjete o roditeljstvu. Također, jasno mi je da će mene djeca bolje slušati nego svoje roditelje, ali pošto me ova tema zanima, najviše sam znanja o njoj (i ideja) pokupila od prijatelja koji imaju djecu. Ja ustvari nemam niti jedne prijatelje čija su djeca neodgojena i nasilna kako se djeca u Hrvatskoj često prikazuju, a djeca su različite dobi, od par mjeseci do 13-14 godina (prave tinejdžere još nemaju) i dolaze iz raznih familija, neka su usvojena, neka su djeca su mladih roditelja ili starijih, jedinci ili imaju braću i sestre, dolaze iz engleskih ili doseljeničkih familija, bogatijih ili siromašnijih. Jedina grupa koja tu nedostaje su djeca iz familija sa problemima alkohola, nasilja, i dugotrajnom nezaposlenošću koji su sami po sebi, po mom mišljenju, uzrok neprimjerenom ponašanju kako djece tako i roditelja.
No htjela sam dati jedan osvrt na fenomen jako neposlušne, razmažene, bezobzirne djece koji po pisanju mnogih blogera i mišljenju ljudi, postaje veliki problem u Hrvatskoj, i s pravom se svrstava u kontekst ratnog i poslijeratnog perioda i promjene u divlji kapitalizam koje je donijelo poremećaj vrijednosti i puno teže uvjete za većinu familija.
Po mom mišljenju, najveći problem koji je zadesio odgoj djece je ogromna stopa nasilja u društvu, pa ću ju kronološki raščlaniti u nadi da će to objasniti ono što nam se događa:
1. Nasilje u porodici – “Batina je iz raja izašla”
Iako svi poznamo ljude svog uzrasta koje roditelji nikad nisu tukli, (ovdje govorim o ljudima koji su sada roditelji preko 30 godina starosti, znači najmlađa generacija rođenih 1980-tih) ipak je u naše vrijeme “dobiti ćušku” bilo sasvim normalno. Nije to bilo sve do četvrte godine na medicini, na forumu u kontekstu psihijatrije, govorili smo o jednom slučaju, detalji nisu važni, gdje je pacijentica odgajana batinama iako ju iste nikad nisu poslale u bolnicu. I dok su svi vrlo ozbiljno diskutirali o tome, ja sam tipično balkanski ispalila osmijeh i nama svima jako poznat argument da je određeni intenzitet batina prihvatljiv, recimo, ako dijete gura ruke u struju i ne možeš mu objasniti da prestane treba mu dati po prstima ili po turu da bi shvatilo tj. da tu aktivnost negativno asocira. Reakcija mojih kolega je bila zgražanje. Profesor je iskoristio tu priliku da objasni da se takav stav prema odgoju djece još uvijek nažalost tolerira u nekim društvima koja inherentno imaju problem s nasiljem, i guess what - naše društvo je upravo takvo!
Nasilje nad toliko slabijom osobom kao što je dijete nikad nije prihvatljivo, pogotovo fizičko nasilje, jer je u suštini toliko nepravedno da kao odgojna mjera ne uči dijete da donosi svoje dobre odluke nego da se boji i da traži način da ipak radi što želi a da ga se ne uhvati na djelu, pa iz toga dobijamo onu staru "tko laže taj i krade, tko krade" itd. Kad sam spomenula problem guranja ruku u struju, odgovor je bio: pa naravno da nećeš imati otvorene utičnice u stanu sa djecom. Tada sam prvi put saznala da postoji milijun načina da se djeca zaštite od oštrih kuteva, vrele vode i zloglasnih utičnica, koje ne uključuju batine nego investiciju i trud roditelja.
Uz to, ma koliko neki ljudi tvrdili da tuku djecu kad nisu ljuti, mislim da većina zna da ako nismo ljuti ne bi nam na pamet palo da to maleno dijete udarimo. Dakle, to su zablude. A kad se udara u afektu, nesreća nije daleko, i ozbiljne ozljede se dogode lakše nego što mislite.
Dodajmo uz to oblike nasilja nad djecom koji se godinama nisu ni svrstavali pod nasilje – emocionalne ucjene tipa “završit ćeš ti u domu za napuštenu djecu” ili “u grob ćeš me otjerati”, psihičko nasilje od kojeg je najbolnije ponižavanje “kravo, debela, stoko, ljenčino, glupačo, idiote, niškoristi, kurvo” i slično, dobijemo sliku djetinjstva koje je u stvari puno nasilja.
Odgovarajućih kazni za neposluh ima jako puno, i sve i jedna se mogu provesti bez ljutnje, ali i bez popuštanja jer je konzistentna disciplina najvažnija – da dijete doista od roditelja nauči što smije a što ne. Tu mržnja, egoizam i batine uopće nisu potrebne, ako se ove nenasilne metode koriste od najranijeg djetinjstva.
No, nažalost, ogromnu većinu roditelja koji su odrasli u našem kaosu nasilja, nitko nikada nije naučio niti im demonstrirao te metode pa se oni i dan-danas pozivaju na batine i govore potpune nebuloze tipa da je razlog lošem ponašanju djece to što ih se ne tuče dovoljno, i ismijavaju i krive zakone koje djecu štite od nasilja za vlastite propuste u odgajanju djece.
Oni ne razumiju da je problem sasvim druge prirode – nasilne metode su oduzete roditeljima jer je to prvi korak ka boljoj budućnosti, ali ih se nije naučilo drugim, nenasilnim metodama koje bi zamijenile ono što oni znaju. Mnogi od njih su moja generacija, ljudi koji su sebi obećali da nikad dijete neće udariti jer su i sami tako odrastali. Odjednom se dogodilo da su odgojili djecu bez ikakve konzistentne discipline, u svemu im popuštali i nikada ih nisu adekvatno korigirali jer nisu znali kako.
S druge strane, društvo je odbilo suočiti se sa vlastitom nasilnom prošlošću i time odbilo mogućnost zrele tranzicije iz jednog sistema u drugi. Ali to je već nasilje na državnom nivou, što je tema sljedeće stavke.
2. Nasilje u državi – "U ratu je sve dozvoljeno"
Hrvatska je država apologeta. Ako ste živjeli u Hrvatskoj tijekom 90-tih, znate da je crno u stvari bijelo i da su Hrvati, a posebno hrvatski političari, bezgrešni. Iako je tisuće ljudi mučki ubila vlada i policija, nemojmo se svađati sad oko toga, svi Zagrepčani i Osječani znaju točno o čemu pričam, to se ne samo zataškavalo nego se agresivno negiralo. Pravda za te žrtve nikad nije dobijena jer država i dan danas naveliko ignorira njihovo postojanje. Mnoge od tih stvari su se događale i prije nekih pokolja na koje se svi pozivaju kao opravdanje (iako je suština da opravdanja nema), što hoću reći, hrvatska država je potpuno negirala vlastito nasilje u svom najnasilnijem periodu, dok je od sebe napravila stopostotnu žrtvu. Nitko ne govori da nije bilo i jednog i drugog, ali to silovanje zdravog razuma kojem su svjedoci bili milijuni ljudi je dovelo do ethosa da ako si siledžija, ne moraš nužno za to odgovarati, samo trebaš negirati, ismijavati, prebaciti krivicu na drugoga i izigravati žrtvu i bit ćeš ne samo ok nego heroj. A oprost će ti dati crkva i ne moraš se bojati ni pred Bogom zbog svega lošeg što znaš da si radio ili radiš.
Iz toga se izrodila potpuna konfuzija što je dobro, a što loše, ljudi su zanemarili ogromno nasilje nad narodom koje takva državna politika u stvari promovira, jer upravo zbog tih stavova evo već 20 godina mi nemamo način da odredimo tko je za što kriv u Lijepoj Našoj, a lopovi i hohštapleri, nacisti i ratni zločinci pljačkaju i bogate se, jer je na državnom nivou crno još uvijek bijelo.
3. Nasilje u zakonu - "You asked for it"
Naši zakoni su sve samo ne moderni. Recimo, jednostavan primjer: zakon o zabrani pristupa na koji se svaka osoba u situaciji nasilja oslanja da zabrani pristup svom napadaču, uopće ne funkcionira. Ako dublje pročeprkamo po zakonu, vidjet ćemo da se nasilje i nasilnici štite a žrtve izlažu opasnosti uslijed potpunog nedostatka razumijevanja i praktične protekcije, dok se oni zakoni koji su uvedeni iz Europe da reguliraju ovu pojavu - ne poštuju. Neke stvari koje u zapadnom društvu nikad ne bi prošle su hrvatska svakodnevica. Recimo, susjed koji puca iz puške svaki dan i godinama terorizira susjedstvo. U UK on ni svoju slobodu, a ni pušku ne bi imao dugo. No taj slučaj (a ima ih mnogo) je u Hrvatskoj problem već 10 godina, u vezi kojeg “nitko ništa ne može napraviti”.
To jest, može ali neće, jer se toleriranjem svih vrsta nasilja narod zastrašuje do te mjere da su krađa i manipulacija vladajucih struktura postale prava epidemija koja ne jenjava jer ih nema tko zaustaviti.
4. Nasilje političkog sistema – "Divlji kapitalizam"
U bilo kojem političkom sistemu, ugovor između zaposlenog i zapošljavatelja je da će zaposleni dolaziti na posao i obavljati dužnosti u razmjenu za sredstva (novac, olakšice i slično) koja su potrebna da on i njegova familija prežive. Kada zaposleni tu naknadu ne dobije, on nema od čega živjeti. U iznimno teškim vremenima recesije, ekonomske blokade, nejenjavajućeg rata taj odnos se poremeti u smislu da taj ugovor nije više valjan, ali tada postoji razumijevanje o kompromisu, tj. i zapošljavatelj i zaposleni rade sve što mogu da doprinesu boljoj situaciji.
Ovo u što se naša ekonomija izrodila je nešto sasvim drugo. U ime rata koje je odavno prošao, zapošljavatelji maltretriraju zaposlene. Ne isplaćuju im plaće, a inzistiraju da se radi. Ako se ne radi, prijeti im se otkazom i bahatost zapošljavatelja je dostigla toliki nivo da ogromna većina građana radi ni za šta ili crkavicu u strahu da će oni biti taj "penzić koji kopa po smeću da bi preživio". To je ujedno i razlog zašto se penzioneri drže na rubu egzistencije, jer svi mi također radimo da bismo zaradili za koliko-toliko sigurnu budućnost kada se budemo umirovili. Tako da je sada u Hrvatskoj normalno da plaća kasni po 3-4 mjeseca dok radnik i dalje radi 10 sati na dan, a šef se bogati, kupuje nove aute, vikendice i šalje djecu na studiranje u inozemstvu. Sve to, sto puta više se događa na državnom nivou gdje država bankrotira, a ogromna većina političara ima basnoslovne iznose na privatnim inozemnim računima.
To je također nasilje. U ovom kontekstu, onaj nad kim se nasilje vrši razvija tendenciju ka sabotaži – ne radi puno, zabušava, mrzi, i ispoljava pasivno agresivno ponašanje. Kada taj isti dođe kući, pasivno stanje u kojem je na poslu, pretvara se u nekontroliranu agresiju gdje se maltretiraju ukućani kako bi se kompenzirao osjećaj nemoći.
To je još jedan način na koji uvjeti u Lijepoj Našoj potenciraju nasilje u obitelji.
5. Nasilje u medijima - "Grand Theft Auto"
Ovo je problem koji ima svako društvo, nasilje stvara ovisnost o adrenalinskoj reakciji koja se osjeti dok nasilje gledamo, na isti način na koji promatranje seksa i golotinje stvara ovisnost, oboje egzistiraju u istom dijelu mozga, a ujedinjeni su u pojmu pornografije koja reprezentira mahom neki, makar i nevješto prikriveni oblik seksualnog nasilja.
Pornografije i nasilja na tv je uvijek bilo, no u nedostatku protuteže u vidu nenasilja, koje bi virtualno nasilje na tv, igricama i family-friendly internet portalima kao što je recimo dnevnik.hr stavilo u neki socijalni kontekst, postalo je previše lako djeci i odraslima simulirati nerealno nasilje u pravom životu. Svi smo iskusili aspekte muškog fiksiranja na pornografiju i negativnih posljedica na njihov seksualni život, kao i fiksiranja djece na nasilne video igrice, filmove i video spotove i negativnih posljedica na njihovo ponašanje. Biti “gangster iz crnačkog geta” je postalo popularno kod djece koja nikad nisu proveli ni trenutka u pravom getu gdje bi vidjeli da je takav život toliko mučan da su “gangsta’s” u stvari djeca koja nemaju izlaza pa su stvorili nešto u što mogu pobjeći kad već ne mogu pobjeći iz geta. No nasilje države koja potencira bajke o hrvatskom narodu kao bezgrešnoj žrtvi se odlično uklapa u ovu dinamiku gdje djeca koja devedesetih nisu bila ni rođena, a njihovi roditelji su uredno išli u škole na Tuškancu, sada pljuju u lice odraslima tvrdeći da su, u najmanju ruku, osobno oslobodili Vukovar.
Ponašati se kao ghetto gangsta usred Zaprešića u ovom kontekstu stvara male psihopate koji nemaju nikakav osjećaj časti, smisla ili borbe za bolje nego idu uokolo i maltretiraju druge iz čiste obijesti i jer ih nitko nije naučio drugačije.
A možda je to samo njihov način da imitiraju one oko sebe, i da problem nasilja u kojem egzistiraju i oni i njihovi roditelji već dugi niz godina dovedu do stupnja koji čak ni naša država više ne može ignorirati ili opravdati.
Time will tell...
Post je objavljen 18.12.2009. u 10:35 sati.