Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/obirtijomilamoja

Marketing

KRIVI PUT (Zagreb, Runjaninova)

Treba određena količina hrabrosti za otići u Krivi put. Možda ne onoliko koliko treba onima koji ulaze u kaveze s tigrovima, briju na bungee jumping ili redovito odlaze zubaru, ali nešto muda ipak valja skupiti. Ne, najvjerojatnije vas tu neće napasti vitezovi, pomahnitali konkvistadori pa čak niti najobičniji domaći pijanci, no nekako vam ipak nije svejedno kada prođete kroz široka dvorišna vrata i pređete crtu koja normalni svijet dijeli od paralelnog svemira u kojemu čaše doduše još uvijek ne lebde, ali svejedno vrijede neka malko drugačija pravila.

Krivi put ima najmanje dva osnovna lica, zimsko i ljetno. Zimsko lice je umrljano i izgužvano, na njemu su tragovi pijanstava, buke, gužve, razbijenih čaša i prolivenih pića. Ljeti se bore zaglade nekako same od sebe, oči se rašire i dobiju sjaj, a usta sama od sebe počnu zviždukati neku opuštenu melodiju, recimo 'Raindrops keep falling on my head' ili 'Sunny afternoon'. Ljeto je stvarno posebna priča.

Vani, na terasi ima nekih dvadesetak ili čak tridesetak stolova, a za svaki od njih stane najmanje šestero ljudi. Jednostavnom matematičkom operacijom dolazimo do brojke 180, a njoj još valja pribrojiti one koji stoje, one koji upravo dolaze, one koji baš odlaze, one koje parkiraju bicikle i one koje sam nekako uspio previdjeti. Nisam neki ljubitelj gužve, niti jednog njenog oblika, ali mora se priznati da gužva koja za toplih dana vlada u Krivom putu djeluje nekako konstruktivno.

Jedan od mudrih gazdinih poslovnih poteza jest otvaranje objekta s brzom prehranom (točnije, samo s kobasicama) u sklopu terase. Jednom sam jeo i nije me se pretjerano dojmilo, možda je razlog tome što sam u papirnatom škarniclu u kojem sam dobio kobasicu u pecivu i salvetu pronašao i jednu kemijsku olovku. To je iznenađenje, svatko će se složiti. Još je veće iznenađenje bila spoznaja da piše. Kemijska.

Iako od epizode s neočekivanim štapićastim predmetom kao prilogom uz obrok nisam jeo u toj pečenjarnici, svaki puta kada sam oko lokala, što i nije toliko rijetko s obzirom na to da sam veliki ljubitelj stolnog tenisa, a slučaj je htio da se baš pored Krivog puta nalaze dva betonska stola u uglavnom nezadovoljavajućem (gospodine gradonačelniče, ovo je apel!), ali i dalje relativno upotrebljivom stanju, dakle svaki puta kada igramo i do mene doleprša predivan miris roštilja još jednom ozbiljno promislim je li moja odluka da ću fast food jesti isključivo na mjestima na kojima se, barem na prvi pogled, poštuju sva higijenska pravila zaista toliko čvrsta. Pokolebam se, drugim riječima.

Još jedna mudra odluka, a koja je bila i prije pečenjarnice jest otvaranje galerije 'Pravi put' u dvorištu 'Krivoga puta'. Tamo zna biti nekih odličnih izložbi, a što je najbolje otvoreno je do ponoći, a možda i kasnije pa u druženje s prijateljima možete ubaciti i malo kulturnog uzdizanja. Jednostavno s pićem ušetate unutra, malo se šokirate jarkim svjetlom i krenete fino od slike do slike, od fotografije do fotografije, pijuckate i razgledavate, uživate. S kobasicom radije nemojte ulaziti iako vas nitko ne bi pokušao spriječiti. Bilo bi nezgodno da senf završi na nekoj od slika.

Isto kako vas nitko ne bi sprečavao da s hranom uđete u izložbeni prostor, tako vas u Krivom putu nitko neće sprečavati da radite što god vas je volja, sve dok, kako to lijepo kaže srednjoškolski udžbenik iz etike, ne ugrožavate tuđu slobodu. Shvatili ste, atmosfera je ovdje znatno opuštenija nego na drugim mjestima, tolerira se više, možda i zato jer se pije više pa nije čudno kada netko počne vikati nešto kako 'se teško izraziti ako ne želiš znati kolonizatorski jezik', a rulja za stolovima umukne i sluša pripiti monolog pa ga nagradi pljeskom i ovacijama, a nakon toga netko vikne 'Postmoderna!' ili 'Karakonđula!' ili već nešto slično. Isto se tako nitko neće začuditi kada jedan odjeven kao Charlie Chaplin i kojemu očito vlastita jetra nije jedna od važnijih stvari u životu krene šepajući i vičući oko stolova i počne dijeliti letke za svoju cirkusku predstavu i pričati na francuskom. Nisu baš posve iznenađujući ni likovi u zimskim jaknama usred ljeta pa ni oni koji iz džepa sakoa vade mali češljić i pomno češljaju brkove, a ni oni koji dok piju pivo stoje na jednoj nozi.

Ako vam je od benignog čudaštva privlačnije razbijanje čaša, verbalna agresija i druge vrste neprimjerenog ponašanja, niste na pravoj adresi. Krivi put jest tolerantna sredina, ali nije glupa sredina. Onaj tko pravi probleme vrlo će se brzo naći s pogrešne strane metalne ograde, a ondje, uopće nije šala, policija patrolira često i revno.

Moj odnos s ovim kafićem prošao je nekoliko faza, od početne ravnodušnosti preko kratkotrajne zaluđenosti koja je evoluirala u gotovu organsku odbojnost koja je pak dovela do posvemašnje indiferentnosti.

Kada mi je već postalo svejedno to je značilo da opet mogu ovdje popiti koje piće. I, naravno, opet mi se svidjelo. Samo se nadam da neću ponovno prolaziti čitavi krug, nemam za takvo što volje niti živaca, jasno vam je da morate provesti neko vrijeme uz osobu, mjesto ili stvar da bi se razvili tako mutirajući osjećaji, a ja, u principu, minute provedene u ovom ili bilo kojem drugom kafiću smatram uludo potrošenim.

Zato je jednostavnije i mudrije voljeti ovo mjesto, a to je moguće samo ako ga posjećujem dovoljno rijetko da ne dosadimo jedno drugome. Tako i radim. I, najbolje od svega, iako inače uopće nisam neko oličenje hrabrosti, počeo sam kod sebe primjećivati neke naznake te pozitivne osobine. Krivim put za to.


Post je objavljen 17.12.2009. u 02:36 sati.