Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/imjustkid

Marketing

Lifehouse Everything - Drama


Sati: 12:45
-Natpis na vratima: Psiholog Peter Saint

Teškim koracima vukla se uzduž hodnika. Pognute glave. Ono što je dobivala bili su okretaji. Upireni ravno u nju. Podigne pogled, svojim tamnim očima pogleda natpis na vratima. Podiže ruku kako bi pokucala na vrata. Ne, spusti je. Odustaje, pogne glavu kao da joj je nešto sinulo. Potrese misli. Ali ipak. Slijedi 2 pokušaj, kuc-kuc.

Naprijed!
(Začuje se glas iznutra)

Otvorila je vrata. Dio nje želio je pobjeći odakle je i došao. Ali bilo je tako teško okrenuti se. Samo jedan korak i par centimetara odškrinuta vrata. Odjeljivali su je od sramote. Ipak je ušla. Osjećaj: mrtvo-hladan. Čudnog li bića. (Pomisli On.)

Sjela je. Gleda kroz prozor. Mogla je vidjeti samo nebo. Nebo je granica. Molim? – Zapita ju. Šutila je. Progovorila bi tu i tamo pokoju riječ. On sjedne nasuprot nje. Odmjerava ju. Njen pogled bio je upiren u pod. Pa započnimo. Kako se zoveš? Zar je bitno? Odgovorila mu je. Hladnim glasom. U redu. Odgovara Peter. (Nije mu bilo jasno). Zašto si ovdje? Zapitao ju je u čudu. - Tako kako bi moje riječi mogli tumačiti iz konteksta. A zatim se zapilji pogledom ravno u njega. Mogao bi se izgubiti u njenim očima. Pomisli on.
Podne je. Progovori ona. Nije. Prošlo je odavno. - Je u vašem svijetu. A ti imaš svoj svijet? Uzima notes i olovku u ruku. Ne odgovara mu. Opet gleda kroz prozor. - Kasno je. Kaže mu. Ti si pravi slučaj psihijatrije. Nasmije se. I pogleda u nju. A ona. Digne se iz fotelje. Popravi majicu. Te laganim koracima krene do njega. Stane iza njega, te se nagne. Njemu blizu uha. I kaže : Mogu vam pričati o svemu. Ali što to meni vrijedi. Ako čete vi čuti samo ono što želite. A zatim tijelom krene prema gore. Zamislio se. Sada je on šutio. Krene do njegovog stola sjedne na njega. Uzme figuricu koja je stajala na stolu, u ruku. I prevrće ju. ovoga puta ona je njega odmjerila. Recite mi: kako je to, kada vas slabiji nadjača riječima? Nasmije se. On je bio ozbiljan. - Vidite. Život. (Zaustavlja se na toj riječi i silazi sa sola). Naučite čitati između redova. Gledam vas. Odajete se Peter. Krenio joj je nešto reći. Suprotstaviti joj se. Ali način na koji je izgovorila njegovo ime ostavilo ga je bez daha. Poželio je dići se. Doktore paralizirani ste. Govori mu. Gledao ju je u oči. Ona mu je pričala. Ali ne, on nije slušao. Ovoga puta nije slušao. Sada znam. Rekao je. Digao se. Uspio je. Što to? Zapitala ga je, ne gledajući u njega. Sada razumijem tvoj svijet. Približavao joj se. Gotovo ju je mogao dodirnuti. Jedina misao koja mu je padala na pamet bila je izgovorena:
-Mijenjajmo uloge.
A Ona?. Čujete li?-Ovo ste rekli iz kontekstu. Nije ju razumio. Baš kako drugi nisu razumjeli njega. Djevojka koja je razmišljala poput njega. A opet tako mlada. Misli koje on nije mogao pratiti. Ovoga puta približila mu se. Blizu usana. Pogledala u oči. Njegove tamne oči. I rekla: -Sutra u isto vrijeme. A zatim maknula glavu. I krenula prema vratima.

Drugi dan.


12:45 Čekao ju je. Bila je posebna? Drugačija? Djevojka bez imena. Kuc-kuc. Naprijed! Osmjehnuo se prema vratima. Vrata su se otvorila. U ordinaciju ušla je prelijepa djevojka. Ali ne, to nije bila ona.

Post je objavljen 16.12.2009. u 22:00 sati.