Dragi prijatelj mog brata, mr Boris Liović, poslao mi je tekst potresnog jučerašnjeg govora izgovorenog u eteru lokalne postaje Radio Trsat. Riječ je o nečemu što neizostavno želim podijeliti s vama:
„Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u Rijeci.
Ali neću.
Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu.
Ali neću.
Ovo je prilika kada se treba, naprosto mora, govoriti o Aleksandru Abramovu. Dečku, studentu moga faksa, stanovniku mog rodnog
grada, kojeg više nema. Poput Vitomira Jovičića Simkea, poput Luke Ritza u Zagrebu, poput (pre)mnogih drugih momaka i cura
diljem ove naše zamlje.
Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja.
Ali neće.
Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema.
O odgovornosti nas roditelja koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno vremena, živaca i snage baviti se svojom
djecom.
O odgovornosti poslodavaca koji nas čine takvima kako bi mogli voziti svoje SUVove i jahte. O odgovornosti nas nastavnika i
profesora koji u prepunim satnicama i učionicama fingiramo HNOSove i Bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska postoje u
Osječko-baranjskoj županiji, i kakav kupus raste u Lici, i kako riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe, i kako je u(ne)ređena
ekonomija, i kako su razmišljali grčki filozofi, … ali ih nemamo vremena ni načina učiti kako biti uspravni, kako biti empatični, kako
pomagati drugima i drugačijima, kako biti humani, kako biti moralni i etični,
kako biti ljudi, kako biti
roditelji.
Ovo je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o raznim Simonicama, Vlatkicama i Doloresicama, a ne
promoviraju prave vrijednosti i prave junake ove zemlje. One koji se bace u rijeku da bi spasili drugoga, ali onda odšetaju jer ne
žele biti u takvim novinama i na takvim televizijama. Priča o big brother bedacima i o nagradnim igrama koje uništavaju ljudsko
dostojanstvo. O vanjskoj formi umjesto sadržaja.
Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira umjesto o pravim herojima koji nezaposleni moraju liječiti
svoje rane i traume, koji su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži preuzimali i pljačkali. Ovo, nažalost, nije priča o tim
pravim herojima koji i dalje tiho i samozatajno rade i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za svih nas.
Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima i inim hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove
države.
Ovo je priča o mostovima do bagatleno kupljene zamlje, o brodovima, kamionima, cestama i tunelima na kojima su se dizale
ogromne provizije, o onima koji za ništa od toga nisu odgovorni, o društvu bez ikakvih
vrijednosti.
Ovo je priča o ulaganju u zgrade a ne u ljude. Ovo je priča o čelnicima koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima,
kupovinama glasova i naručenim medijskim istupima. O ja tebi – ti meni titulama i
nagradama.
Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade opasnog diletantizma. O vladama koje predlažu i
besprizornim sabornicima koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.
Ovo je priča o premnogim svečenicima kojima su milije bitke od prije 70 godina, nove crkve i potrošena politikanstva od onih koji
stvarno žive vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.
Ovo je priča o najdražoj Rijeci, kojoj tepamo da je otvorena i multikupluralna, ali u kojoj će se danas premnogi zatvoriti iza
primorskih poneštrica kada treba pomoći i priskočiti drugima, u kojoj će se mnoga naša djeca i naši sugrađani okrenuti kad Simku
bace u Rječinu ili kad Acu tuku na par metara od njih.
Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotetnu bahatost skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati
tek na slabijima od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.
Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule, u kojoj nam ljudsko iverje oduzima budućnost.
Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati, ali će izabrati to ne
učiniti.
Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda, i o zvijezdama Ace, Simkea i Luke koje nam više ne osvjetljavaju
put.
Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje. Šutnje nakon koje bi trebala uslijedi promjena i ogromna aktivnost. Ali,
nažalost, neće, pa će sutra biti prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.
Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama. I oprostite nam, o Bože, oprostite nam ako možete, što nismo znali
bolje pa Vam nismo dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega.“
Srdačan pozdrav,
Saša Zelenika
Post je objavljen 14.12.2009. u 10:08 sati.