Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sonata

Marketing

I srce je napokon prihvatilo kraj...


Dugo te nisam vidjela, pola godine bar... ali i nakon svih tvojih postupaka koje nisam nikako mogla shvatiti, nakon svih mojih ružnih riječi, koje ti nikako nisi mogao shvatiti, svaku sekundu, svakog mog dana, bio si mi u mislima. Spokoj i mir tražila sam u Crkvi, sve ono vrijeme, koje je bilo rezervirano samo za mene, posvetila molitvi. Ništa nisam tražila, tek da s lakoćom trpim tugu, nemir, napose bol, koja je prožimala cijelo moje biće. I poneki dani bili su neobično laki, znao se dogoditi i osmjeh... znala sam da je prerano za osjećaj sreće i nisam mu ni stremila.
A što se dogodilo u taj dan? Ne znam. Znam da sam se probudila s neizdrživim osjećajem bola, konfuzije, s tisuću nepoznanica. I shvatila da moram napokon dobiti odgovore, da bez tih odgovora ne znam kako ću živjeti dalje. Ne odgovore na postavljena pitanja, odgovore mog i tvog pogleda, tijela, geste, osmjeha.
Putujući prema tebi pomislila sam da nećeš doći, ali i to je neki odgovor, i nepoznanica bi se pretvorila u nešto djelomično poznato. Ali došao si, i čim sam te ugledala imala sam neodoljivu želju da te dodirnem, da se skrijem u tvom zagrljaju i napokon se odmorim od boli, od svega lošeg što mi dogodilo i još uvijek se događa u posljednje vrijeme. No tvoje tijelo bilo je ukočeno, pogled potpuno hladan, imam osjećaj da bi osjetio nelagodu da sam te dotaknula. Pogledavao si u mobitel, i to me podsjetilo na mene samu... nekada sam i ja neprestano pogledavala u mobitel, s željom da ću ugledati tvoj sms. Ali ti si taj dan čekao sms s nekog meni nepoznatog broja i dao mi sve odgovore, a da ništa nisi morao reći. Prostor oko nas bio je nabijen, tugom... nevjerojatnom tugom. I u tom trenutku rekao si: Ljudi se otuđe. Nisam znala što da kažem. Na moju tvrdnju da ti nije bilo, niti je do mene stalo. Odgovorio si: Ne znam. Pristojno. Iako bih više cijenila jedno iskreno: Ne. Ali to više nije važno, imala sam odgovore i sve što sam željela je pobjeći što dalje od tebe... ne iz razloga što ne želim biti pored tebe, već iz potrebe da sama živim svoju bol.
Pružila sam ti ruku na rastanku... tvoji dlanovi još uvijek su neobično topli, no na drugačiji način. Pogled je i dalje bio hladan... imala sam osjećaj da nestrpljivo čekaš da napokon odem. Izašla sam iz auta, htjela sam se okrenuti i još jednom te pogledati... posljednji put. Suzdržala sam se i nastavila koračati dalje. Sekunde su bile vječnost i napokon si brzinom munje provezao automobil ulicom pored mene... kao da što prije želiš zaboraviti da si me vidio i da sam uopće bila tu.
Tražila sam slobodno mjesto kraj prozora i napokon ugledala jedno, uljudno pozdravila, skinula kaput i sjela. Ne znam kako su izgledali ljudi koji su sjedili pored mene u kupeu, netremice sam gledala kroz prozor, smračilo se, ostavljala sam željezničke postaje iza sebe, i tek pred kraj putovanja primjetila da je baš cio dan padala kiša. Sve naše neizmjerno sretne trenutke obilježila je kiša. Obilježila je i ovaj posljednji. Svejedno, žute ruže, kiša i pepeo... nešto je što u meni zauvijek će ostati. Živjeti ću s vjerom u dan, onaj dan u u kojem ću se ponovo naučiti smijati, s nekim i zbog nekog... bez tebe... a sve ono u što vjerujem dovoljno jako... meni se i dogodi.


Post je objavljen 13.12.2009. u 01:13 sati.