Marketing
Naši nesuđeni tate
Svašta čovjek ovlastitom narodu i običajima može naučit čitajući razne bjelosvjetske studije. Tako su, recimo, nedavno publicirani rezultati komparativnog istraživanja što ga je proveo britanski The Royal Anthropological Institute, pokazali da više od 80-ak posto mladih, visokoobrazovanih stanovnika Norveške ne zna kako se zove njihov ministar unutarnjih poslova, dok je znatan broj iz iste ciljane grupe (VSS, 25 – 35 godina), njih oko 32 posto, brkao sadašnjeg predsjednika vlade s prošlim, s takvom nonšalantnom neupućenošću kakvu kod nas ne iskazuju ni zemljoradnici iz zadnjih pripizdina.
Kako bismo okarakterizirali mladog hrvatskog intelektualca koji nikad nije čuo za Karamarka, a Mesića i Kosoricu brka s Matešom ili Valentićem? Sličnosti i razlike s prijateljskom Norveškom i njenim stanovnicima tu ne prestaju. Recimo, prosječan stanovnik Hrvatske je u stanju nabrojati 46 domaćih živih političara (tu smo u samom evropskom vrhu), a Norvežanin tek 17 njihovih, no zato prosječan Norvežanin može navesti 43 norveška književnika za koje je čuo, dok je građanin Hrvatske uspio nabrojati 5 naših (tu smo, opet, pri evropskom dnu).
Dakako, to ne znači da smo pametniji ili gluplji, iako, ruku na srce, ako već baratamo s prosjecima, prosječan Norvežanin postavljen pored prosječnog Hrvata izgledao kao fucking übermensch: 3,5 godine mlađi, 5,5 centimetara viši, 6 kilograma lakši, 4,5 godine obrazovaniji…. Odakle u Hrvatskoj tolika fascinacija politikom? Čini se kako su nam naprosto različito posloženi prioriteti. Da Norvežaninu cijela njegova egzistencija, njegova i budućnost njegove djece ovisi o nekom stranačkom polubožanstvu općinskog, gradskog, regionalnog ili državnog kalibra, svejedno, itekako bi se potrudio naučiti ne samo njegovo ime i prezime, datum rođenja, već i niz relevantnih biografskih detalja o boji koju voli, glazbi koju sluša, vrsti žena koje preferira, o automobilima, odjeći, modnim detaljima i svemu onom što nezavisni mediji svakodnevno istovaruju poludjelom narodu o našim voljenim vođama
Katkad se čini kako se iza masovne fiksacije na izbor predsjednika skriva neka dublja, poremećena priča o mami, tati i napuštenoj dječici koja žele biti voljena. Ako je Hrvatska naša majka, a jeste, a mi njene kćeri i sinovi, a jesmo, nije li naša opsjednutost izborom predsjednika neizgovorena žudnja za tatom koji će reći mami što da radi? Kako drukčije objasniti činjenicu da gomile ljudi kojima doslovce otkazi kucaju na vrata, koji su odavno prekoračili granicu dužničkog ropstva, koji ne znaju kako će preživjeti do kraja mjeseca, ljudi kojima ni 100 predsjednika države neće za dlaku promijeniti sudbinu, hipnotizirano prate jalovu i totalno blaziranu utrku predsjedničkih kandidata? Vjerujem da bi psiholozi imali štošta za kazati o pogrešno usmjerenom erosu.
Gledam sve te hrvatske tipične očinske figure - Josipovića, Vidoševića, Hebranga, Bandića i razne prišipetlje koje se bez ozbiljnih šansi pokušavaju progurati u prvu očinsku ligu ne bi li se dočepali svojih pet minuta slave, dali par povijesnih izjava na nacionalnoj televiziji, koje će narednih godina grijati njihova osujećena očinska srca i ne mogu dokučiti na koji bi način bilo tko od njih mogao utjecati na moj materijalni status ili na materijalni status bilo kog drugoga, izuzevši zaposlene u uredu predsjednika i njihove članove obitelji. Eventualno da nakon što osvoje mjesto predsjednika objave nekome rat. Ali to im Vlada i Sabor ne bi dozvolili. Proglasili bi ih ludima. Osim toga, kome bi danas uopće odgovarao rat? Nikome. Drugim riječima, moja uspješnost ili neuspješnost ovisi isključivo od mog angažmana. Tko zna, možda ću za 50, 60 godina pričati unucima kako je nekoć svako hrvatsko dijete znalo kako mu se zvao ministar unutarnji poslova, kako je pamtilo imena predsjednika općina ili državnog tajnika u ministarstvu mora, zemlje i zraka, a klinci k'o klinci - mi neće vjerovati. Jer će oni za 50, 60 godina valjda biti kao što su danas Norvežani. Samo, gdje će za 50, 60 godina biti Norvežani?
Post je objavljen 12.12.2009. u 18:38 sati.