Opaka bura nije mi privlačnom učinila mogućnost pedalanja s hiper-curećim nosom pa sam se odlučila napraviti šetnjicu okoloselnim šumskim putima, čisto da udahnem malo svježeg zraka…
Riječ je o selu u području u kojem nema vodovoda, reklo bi se po mnogočemu još uvijek romantičnog. Oke, ADSL signal dostupan je (već?) punih godinu dana i evidentne su promjene u načinu života; ima sve manje stoke, ostalo je još samo tri stada ovaca, ima nešto sitno koza i kokica, jedan prasac, par krava (istinabog, na zimovanju, 10km dalje)… Polja su skoro potpuno napuštena, a uzgajaju se još samo masline. E da, skoro svi su prešli na turizam zemljačko-apartmanskog usmjerenja. Al' ipak je ostalo nešto romantičnog…čegagod…
Bilo kako bilo, krenula ja tako u svoj poslijepodnevni povratak prirodi. Uskočila sam u svoje (pun klinac kuna plaćene) gojzerice, pokupila štapove za hodanje, za pojas zadjenula GPS (izvrsno vrijeme za testiranje nekih vunkcija), na uvce prikeljila slušalice mobitela i pokrenula glasbu. Da se je isplaniralo neko ozbiljnije hodanje, tu bi bilo i hrpu tehno-robe specijalizirane namjene, ali za ovih desetak km okolu kućice nije bilo potrebe…
Po skretanju sa seoske ceste, naletjela sam na lovce. Lovce ne mogu smisliti tako da sam ih vrlo intenzivno i znakovito ignorirala. Zahvaljujući toj gamadi, otok se je nakrcalo divljim svinjama. Ako zanemarimo razmjerno veliku mogućnost da se u šetnji šumom naleti na iste, najveći problem divlji prasci predstavljaju za ono malo preostalih polja kao i za mlade masline, koje ovisti brste nemilice, kao i to da sve češće i sve krvavije napadaju stada ovaca koja, tradicionalno, slobodno pasu na širokim područjima oko sela…
No, idem ja tako, prolazeći kraj te dvojice starih talijanskih prdonja s puškama u ruci, i nakon 100 metara naletim na njihovog peseka. Malac oko vrata ima neku tehno-radio-fluorescentnu ogrlicu. Ista je dva puta zapištala. Nisam ziher je li to samo kak'i lokator ili način na koji lovci uvjeravaju pse da promjene smjer kretanja...
Oke, prođem ja dalje. Brzo nakon toga došlo je vrijeme da uključim sustav osobne sigurnosti. Isti se bazira na tehnologiji što glasnijeg pjevanja na način da se stvore pretpostavke za rastjeravanje divljih prasaca, uz istovremenu funkcionalnost sprječavanja lovaca od realizacije namjere da me upucaju. Naime, u svojem stremljenju da dokažu vrhunaravnu muškost, dokidanjem života nenaoružanih životinja, držeći u rukama oružje (dakle, u ravnopravnoj borbi, u kojoj do izraza dolazi veličina lovačkog penisa), lovci su nerijetko ogromna opasnost međusobno, a kamoli za pokojeg slučajnog prolaznika.
Tako, mrzeći istovremeno, i lovce, i divlje prasce, hodala sam obavijena zaštitnim pojasom mog prekrasnog alta (uz više od nekoliko decibela, da se razumijemo). I uz brzi korak i česte intervencije maramice na nosu, sve i jedno dočekao me je mali mrakić (moralo se popodne čekat kolače, a sunac ipak nestaje prije četiri i po)….
Kvalitetno opremljena za povratak prirodi, iz džepa sam izvukla čeonu lampu i još brže zagrabila uzbrdno, sad već na makadamu, s druge strane susjednog sela…još malo pa me evo i na asfaltu… sastavih štapove, isključih gps, promijenih pjesmu na mobaču, ispraznih kljuku u mentol maramicu…mmmm, udahnuh zimski, burni zrak punim plućima…
Ništa nije tako dobro kao povratak dobroj, staroj prirodi…
Post je objavljen 12.12.2009. u 18:25 sati.