Opet moram do grada! Mislim da je i muha stacionirana na jednom mjestu vise od mene.
Sjedam u auto i odlazim. Opet.
Svira mi super cd, nedavno sam nesto iskombinirala, lagano pjevusim i naravno dok cekam na semaforu, promatram slucajne prolaznike i aute do sebe.
Auto do mene, novi ispod cekica, nabrijan do daske i kako drugacije nego za volanom glumac. Ne pravi, nego onaj umisljeni glumac. Moja reakcija na takve ljude je uvijek jednaka, uzdah nevjerice i iritacije.
Po cemu neki ljudi sebi pridaju toliko vaznosti? Ne razumijem i ako netko zna nek mi objasni ko dvogodisnjem djetetu zasto je to tako i zasto bih to morala tolerirat i prihvacat. ?
Jednostavno ne zelim biti u takvom okruzenju!
Dok smo bili djeca i gledali raznorazne americke serije koje su prikazivale borbu izmedju popularnih i onih nazovimo, manje popularnih, cudili smo se, jer smo se vecinom svi druzili. Neki su se isticali po necemu, neki su bili samozatajni, ali u globali bili smo jednaki.
Bili smo po mnogocemu jednaki, jer nismo previse ni imali. Po koja bicikla ili rosule, rekete i balun , dijelilo se i igralo, izmisljalo igara. Danas vise nije tako.
Sve je dostupno, nema vise vrijednosti, nitko nista ne cijeni. Nitko nikoga ne cijeni.
Vrednujemo ljude po onome sto nose na sebi, kakav mobitel imaju, kakvo auto voze. Najgore od svega je sto svi glume.
Sortiramo ljude ko proizvode, pozeljni i manje pozeljni. Sve se svodi na marketing, postali smo hodajuci jumbo plakati.
Po cemu se razlikujemo?
Po autu, mobitelu? Zalosno. Zar je doslo vrijeme kad bih morala zaboravit one ljude koji idu pjeske, koji nose traperice od 200 kuna?!
Nemoguce je da u danasnjem drustvu covjek od iskrenih vrijednosti vise nije pozeljan?!
Puno puta pozelim da se vrati ondasnje vrijeme, prijateljstava i druzenja, bez niskih pobuda i glume. Tesko mi je vidjeti ovu djecu koja nestaju u svemu ovome, skrecu paznju na sebe tamnim izgledima, oci u vapaju za primjecivanjem i ljubavi.
Nema nitko vise vremena za nikoga i svi se prebacuju u neku drugu dimenziju, drugi svijet, glume uloge.
Skrivaju se od sebe samih, nijecu sebe i ono sto uistinu jesu i povode se za masom. Pretvaraju se da su nesto drugo, pretvaraju se u ono sto svijet zeli vidjeti.
Kopajuci po sebi svakim danom otkrivam nesto novo, ne bojim se priznati svoje mane. Lako je naglas govoriti o dobrim stvarima, ali treba hrabrosti iznijeti i one lose.
Ne odricem ih se, dapace volim ih istaknuti.
Imam ih bezbroj i svaka ta mana me cini ovakvom kakva jesam.
Totalno nesavrsenom i ujedno jedinstvenom.
Post je objavljen 12.12.2009. u 17:29 sati.