Kad te nešto silno muči, dobro je biti zatrpan poslom, ne stigneš puno ni razmišljati.
Ali, pitanje je koliko je zdravo. Vjerujem da će sve to isplivati prije ili poslije.
Bolje poslije.
Nisam zaplakala od onog dana. Trenutno pokušavam zaboraviti da postojiš, to je moj način obrane.
I dosta mi dobro uspijeva, unatoč tome što je ovaj grad premali za potpuni zaborav. Provuče se tvoje ime slučajno kroz nečiju rečenicu, ili te sretnem, krajičkom oka uhvatim tvoj pogled koji me izbjegava, pa se sjetim.
Ali, imam i za to razvijen sistem.
To je da ne osjećam ništa. Ni prema tebi, ni prema sebi, zapravo.
Nisi mi više ni drag, ni duhovit, ni simpatičan, ni lijep...samo me ponekad zasmeta tvoje postojanje tu, u mojoj neposrednoj blizini.
Tako više nisam ni tužna, a ni ljuta.
Potpuna isključenost.
"Ali smogla sam snage da te iščupam iz srca, iz trbuha, iz sjećanja, iz naivnih planova...da sperem i zgulim sve riječi, misli i dodire, i da te zaboravim, da te zaboravim okrutnije no što se zaboravljaju mrtvi.
Morala sam se braniti."
I znam dobro da je to sve jedna velika laž, ali moram od nečega krenuti.
Post je objavljen 12.12.2009. u 14:26 sati.