Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/atthediner

Marketing

Novčić na dlanu

Nakon glazbenih novosti, da vas razveselim jednom starijom pričom. Kako me misli o vlastitoj smrtnosti - smiješne budući da planiram živjeti zauvijek pa onda još malo - iz nekog razloga posjećuju ovih dana, pomislih da bi bilo zgodno objaviti ovaj smrću okupani tekst. Oznake za post su: književnost, religija, zdravlje. Jer umiranje nije pretjerano zdravo.

"Maškari!" maska je zaklicala. Negdje ispod lice se smješkalo. "Danas je fašnik!"

"Ma nemoj?" Petar otpuhne dim cigarete, iz sebi pomalo nejasnog razloga držeći svoja prednja vrata otvorena umjesto da ih zalupi malim gadovima u lice. Nije mu dugo trebao i sjetio se zašto to ne radi.
Sva trojica su mu potvrdno kimnula.
"Veseli je dan! Dajte nam peneze i stirajte nas van!"

Vrh cigarete se zažari, zatim umiri. Dim se strmoglavi niz Petrovo grlo, djelomično vrati u svijet.
"Vidite," započne, zamišljeno gledajući u neodređenu točku na nebu i mašući cigaretom, "da bih vas mogao otjerati, morao bih vas prvo pozvati unutra. Slažete li se?"
Posjetitelji nisu odgovorili.
"Ali ja vas niti u jednom trenutku nisam pozvao unutra. Još bitnije, ja vas niti ne namjeravam pozvati unutra."
Potegnuo je dim. Logički centri su mu sasvim pristojno funkcionirali danas, činilo mu se. Kao, uostalom, i on sam. Iščekivanje smrti, izgleda, čini to čovjeku.

"Rekla mi je Marija za vas," namigne im naslonjen na zid. "Mali, prokleti vragovi skriveni iza svojih zidina. Sotonini mali pomoćnici. Djeca kukuruza i indijskog konoplja."
Potegnuo je dim. Ispalo je da svatko ima cijenu koju mora platiti za transgresije protiv kozmičkog poretka stvari. Rađanje je vjerojatno prvi prekršaj, smrt definitivno drugi; sve između bi se moglo ali i ne bi moralo klasificirati kao minus na računu, još jedan artikl za platiti karticom koja je debelo ispod limita... Zagrizao je u filtar od uzbuđenja. Čak su mu i unutarnji monolozi bili upečatljiviji.
Protivno namjerama bivanja staloženim i cool, šmrcnuo je. Krivi oblik coola. Bilo je hladno, veljače radi, ali to mu ne bi trebala biti isprika. Staloženost, coolness. Bez šmrcanja.
"Trebao sam poginuti prošli mjesec, ali nisam. Imali ste priliku onda, niste ju uzeli. Vaš problem, nije li?"
Zaklopio je oči. Prije dva tjedna je, vraćajući se s nasumične opijatima ispunjene zimske večeri, izgubljeno zaplesao na putu te izletio na autocestu pred zadnju stvar koju bi čovjek u tom trenutku tamo očekivao - auto. Sjeća se toga kao da upravo sad stoji pred njim, bijela svijetla siluju mu pore na licu prodornim pogledima dok on ne stigne razmišljati o ičemu osim o tome da ne može razmišljati o ničemu drugome dok vrijeme stoji i rečenice lete oko njega.
Za volanom je, saznao je kasnije, bio jedan od njegovih prijatelja s kojima je tu noć konzumirao veselje. Tko ga je pustio za volan nije bilo sasvim jasno, ali nije niti bilo pretjerano čudno, budući da su svi mislili da se njemu ništa neće dogoditi. Da se njima ništa neće dogoditi. Takve stvari se uvijek događaju drugim ljudima.
Skrenuo je u zadnji tren dok je Petar gledao u auto kao što to radi srna kad se nađe u njegovoj poziciji. Nastavio je tako gledati dok je vozilo letjelo s ceste i nestajalo negdje u dubinama grada ispod njih gdje ga je čekala ili padina ili ravni pad - za konačan rezultat pomalo nebitno.

Kad se otrijeznio i kad mu je do glave došlo što se upravo dogodilo, nakon što su pokopali neuništivog heroja, Marija je došla tješiti ga.
"Budi oprezan, Petre," šaputala mu je. "Doći će po tebe."
Objasnila mu je kako svijet funkcionira. Kako bdiju nad njim oni koji vele da svatko ima vrijeme kada treba umrijeti, a ako se podari produžetak onda to posuđeno vrijeme služi pomirenju sa svijetom i onima oko sebe.
"A Mario?" upitao je. "Da li se on pomirio sa svijetom prije nego je umro?"
Nije znala odgovor na to pitanje, no pretpostavljala je da jest.
"Život je lijep," objasnila mu je. "Sva ljepota mora umrijeti."
Tu večer više nisu pričali. Dopustili su da osjećaj koji su stvorili slavi život umjesto njih. I droga, uglavnom droga.
Život je orgazam, rekla mu je. I mora proći.

Do danas nije znao tko će doći po njega i kada. Jutro nakon te večeri, prije nego je otišla, upozorila ga je da se čuva nepozvanih koji žele ući – jer kada uđu, on će izaći. Oprostila se od njega, pokupivši paketić šita s komode.
Njene riječi su mu još uvijek ozdvanjale u glavi, zajedno sa šapatima i uzdasima, i nije uvijek znao koji su koji i kako ih razlikovati. Znao je samo da će znati kada dođu po njega.
Proveo je dane razmišljajući o sebi, svome životu i ljudima koji ga okružuju. Razmišljao je o tome da kontaktira bliske osobe, da im se ispriča za svo zlo koje im je učinio. Da nazove majku, rasplače se preko telefona i prošapće očajničku molbu prije nego poklopi zauvijek.

Da li da prihvati smrt od tuđe ruke?
Odlučio ju je prevariti. Jednom, dvaput, koliko god puta treba. Ako će umrijeti, umrijet će zato jer je on tako odlučio, na svojem terenu, kad on tako kaže. Kad se pomiri sa svijetom, sa sobom, sa smrću, tada će si sam presuditi. Platit će račun Svemiru, ali tek kad sjednu pare.

Pogledao je vragove pred svojim kućnim pragom. Bili su tihi, sasvim mirni. Sa zabrinjavajućom ležernošću su ga promatrali iza veselih, plastičnih maski, njihove oči daleke i sjajne. Vidio je smrt u tim očima; te oči su vidjele smrt u njemu.
"Miševi s ljudskim srcima, mračnim i nakaradnim kao i vaše duše," prezirno je puhnuo u njihovom smjeru. "Pretpostavljam da ih imate; danas ih izgleda dijele svakom Marku, Mišku i Ivanu."
Stojeći ovako blizu drugoj strani, osjećajući predsmrtni povjetarac na licu, osjećao je kao da naslućuje misli koje od njih prodiru do njega. Možda su mu pokušavali olakšati tranziciju, predstavljajući se u veselom izdanju na veseli praznik.
Možda nisu shvaćali koliko su uznemirujuće izgledali običnom smrtniku koji stoji pred njima. Anđeli čuvari smrti, mali i dječje nevini. Ne, ne dječje nevini. Osjećao je odraslost, zrelost koja je prelazila dječju nevinost. Ispod tih maski, stariji su od njega. Ako starost uopće njima znači išta? Da su ljudi bi, ali nisu. Niti najmanje.

"Ne mogu vas otjerati," prizna, nevoljko to shvaćajući. "Ali mogu vas ne pozvati unutra."
Na par trenutaka je tišina, sasvim opipljiva u neopiljivom trenutku, zaustavila vrijeme. Petrom dah, barem.
Sve dok jedan od posjetitelja nije progovorio.
"Čekat ćemo na pragu sve do Sudnjeg dana?"
"Ako treba," odvrati Petar izdahnuvši nakupljeli zrak. Brzo je gurnuo cigaretu u usta, zaboravio potegnuti.
"Da li da se vratimo kasnije?" upita drugi, suho i sarkastično.
Petar ishrva cerek da pokaže kako je opušten iako stoji pred njima. Cigareta mu je ispala iz ustiju - nije primjetio. Ne smije im dati prednost, ne smije im dati prednost, ne smije im...
"Ili možete otići," predloži. "Jer ući nećete."

Drhtavom rukom je zatvorio vrata i srušio se na pod, skliznuo niz njihovu hrapavu površinu. Oni, bili su iza debelog drva, nisu mogli doći do njega, nije ih pustio unutra, siguran je.
Pokušao je duboko disati, spriječiti hiperventilaciju. Ruke su mu vibrirale u skladu s čeljusti, u skladu s ostatkom tijela koje je pokušavalo doći k sebi. Uspio ih je otjerati!
Još jednom je udahnuo, te se okrenuo da pogleda kroz staklo na vratima. Staklo je također bilo debelo, izrezbareno, pogled kroz mutan i nejasan, ali dovoljan da vidi da ih više nije bilo tamo.
Nasmijao se glasno, histerično. Nema ih više!
Potapšao se po nozi i zadovoljno otišao na kat, posavjetovati se s revolverom.

***

Hodali su u tišini do kraja ulice; maske su im bile statične kao i usne, ali napetost u svakom pokretu im je odavala tok misli ispod površine. Kad su prošli zadnju kuću, jedan od njih progovori.
"Mater ti jebem, Marko, više nikad s tobom u maškare."
"A rekao sam da nejdemo u tu kuću..." napomene Marko.
"Ma moj kurac si rek'o!"
"Mogle je biti i gore," primijeti treći. "Mogao nas je zaista pozvati unutra."
"Ma onda bi možda i dobili nešto love," ljutito promrmlja prvi, podižući masku. Ispod nje se krio dječak prije svojih tinejdžerskih godina, nevin i blažen. "Pičku materinu i njemu i njegovima."
"Koliko smo skupili?"
"35 kuna," brzo izračuna Marko. "Ako brojimo onih 5 kuna s kojima smo počeli."
"A jebo mu pizdin blagoslov!" usklikne prvi. "Za cigarete."
Marko se zbunjeno okrene trećem dječaku i upita: "Zar nisu cigarete deset---"
"Koji kurac ti znaš, pička ti materina," zadere se prvi na njega. "Niti ne pušiš."
Rekavši to, nervozno protrese ruke.
"Trebam zapaliti jer ću popizditi."
I tako su nastavili dalje svojim putem, u potrazi za cigaretama, uživajući u darovima bezbrižnog djetinjstva dok je negdje niz ulicu pucanj uznemirio susjede.




Koliko je vremena prošlo od pisanja ove priče govori detalj da su cigarete bile oko 10 kuna tada :D Ronhill se pušio, iako naslućujem da je on bio nešto skuplji. Zašto dječak spominje desetku, nemam pojma.

Klinci.

Post je objavljen 11.12.2009. u 12:13 sati.