Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sisa

Marketing

lajtmotiv o Beduinu Ahmadu

Rekoh ja da ti Johannesu Crhysostomusu Wolfgangusu Theophilusu Mozarte ličiš na onog mojeg prijatelja iz Brezovače. On se zove Bogoljub, a otac mu Ivan Zlatousti. Ti se međutim Amadeuse nisi tako zvao sve dok ti baba rahmetli Đovanija nije nadjenula to ime. Kao ti se Chrysostomuše zoveš i Theophilus, a to ti je tamo preko Jadrana Bogomil ili Bogoljub, pa nek si ti nama zdrav i neka te zovu Amadeo, pa ti skladaj tu crkvenu glazbu kolko te volja. I slušaj, ali slušaj, pozorno, nek ti najbolji dio bude Lacrimosa. I onda je moj veliki prijatelj Wolfgangus otegnuo papke u trispetoj ne dovršivši Requiem, ali bit će o tome i o njemu još priča i pričica jer tek sam začeo rovati po njegvu životu, bog mu duši oprosti, a Beduini neka imaju mnogo djece jer to je njihovo bogatstvo, a ne lova. Dobro, jest da oni tu i tamo trguju oružjem i drogom, ali njima ne treba puno. Malo pijeska, par deva, dobra Toyota Land Cruiser i tvrda, ukusna pogača.
Naš Beduin (započinje li velikim slovom?) zvao se Ahmad, imao je bijele zube kao pjena najbolje paste za zube nakon bjesomučnog trljanja, a da ne prokrvare desni, čak iako se jedan radikalni desničar nađe u vrijeme kad je ljevica jedina opcija totalitarnog režima za vrijeme Staljina, to ga ne bi opravdalo da nam pokvari priču o snježno bijelim zubima Beduina Ahmada. Taj pustinjski sin, dao bih mu titulu zeta, ali on pičke nema niti ju je ikada imao, ali tko smo mi da sudimo o nečijem ukusu, vozio je ugašenih svjetala po najmrklijem mraku, po najvećim gromadama stijenja koje podnosi jedna Toyota, tek onih milijardu godina udaljenih milijardu zvijezda obasjavalo je tamo neke njihove drvene Marije planete, ali to nama u ugodnoj pustinjskoj noći nije značilo ništa osim što smo, sjedivši na proplanku od pijeska i kamena snatrili o ljubavi ili, neki ekstremi, o Nanooku eskimu, pokoj mu duši, kako izlazi iz kajaka, a za njim redom žena, dijete prvo, dijete drugo, snaha, maćeha, dijete treće, zatim pas, pa djed, ujna, sestrična i bratučedo te pol tuljana i nešto jetre sjevernog medvjeda.
Nanook sa sjevera, a ja sam ga vidio, kao da mi je još jučer pomagao teliti kravu, bio je običan porodični čovjek, sa svojim prosječnim problemima, na primjer, kako danas uhvatiti tuljana da sutra ne bi neki beli meca rebrima njegovim češljao svoju hoh snježnu dlaku.
Ahmad je veseljak. Dnevno ima dvije ture luđačkog drmusanja od obale Crvenog mora do duboke netipične pustinje, a s njime, iza leđa putuju čudni ljudi, nose krpe oko glave zbog modnog detalja, nose hrpu kamera, fotoaparata, pizdarijica i điđa. Dok oni vrište, a pankras im hoće uniđ u bubnjić ne bi li uslijed eksplozije pobjegao van, Ahmad pjeva ama barbi grl in a barbi vrld, hahahaha. Naravno, barbi grl ovo pjeva iz udaljenog danskog ili švedskog podruma, nad glavom joj budući upitnik „gdje ona devedesetprve“, a kojih dvije do tri tisuće kilometara južnije, jedan Beduin svršava na njene stihove, pa, držeći volan jednom rukom, otvara vrata i izlazi van, na kojih sedamdeset do sto kilometara na sat, a ona se osrednje bogata klika siromašnog Balkana, snebiva, vrišti, čupka obrve i pretjerano cereka, a u stvari kune Alaha, jer ovaj naš Bog tu nema ingerencije da zamoli Ahmada da se, kao prvo, vrati u vozilo s obje noge i ruke, da uhvati volan isto tako, i da, Amuna mu Ra, smanji, brate, nismo platili da brzo stignemo, nego da stignemo. Nama se ne žuri, mi smo na godišnjem. Oni pak ne znaju za godišnji. Njima je svaki dan godišnji.
E sinak, to si ti misliš, veli stara golubica, nakon čega su je golupčići otjerali u starački dom, gdje nema gugutanja i gukanja, nego samo krkljanje, grglj i hračak. Jašem na devi, brat bratu, dobrih tri minute, kaže mi tamo neki Beduin: foto, foto, rekoh no tenks, a on meni pokaže palac gore, sretan što ne mora i ovaj put ponavljati istu radnju dok se tamo neki nepoznati ljudi, ružne blijede kože, kese u objektiv, sretni što ih nosi nezainteresirana deva.
Nego, da je Ivan Zlatousti Bogoljub/Bogomil Mocart živio barem četrdeset bi li zaskočio Bacha kao trulu kobilu?
A djeca njihova, njihovo blago, ko mali cigani, zamusani, vedri, rasklasani, ozareni, jedu s tla štapiće, ližu prljave bombone, pa ih mater tresne po dupetu ili glavi, i pokupi sve što su dobili i sakrije negdje u skrivene odaje nošnje po Hidžabu, dat će im kad odu ovi kaurini, neznabošci i čudaci. Nije da žive od njih, nije njima do para, ali zašto ne bi skratili pokoju muku?
Ahmad je legao na ugodno topao pijesak, dok smo mi otpuštali adrenalin, što kroz hihotavu dernjavu, što kroz stražnje otvore, jer kad te netko tako ispremiješa vožnjom, onda je prirodno da ti plinovi pište na sve pore, i onda je, da se vratim na njega, tipkao neku poruku po mobitelu. Narod bi rekao jebe se njemu.
Jel već kraj? Je kraj je. Amadeo maše po orkestru, serenada je u pitanju, winamp se rješava posljednjih taktova, vrijeme je djeco, vrijeme kraju.
I još se sjećam neznanog Beduina kako sjedi na gornjem dijelu stražnjice magarca i piči li ga piči, a za njim trag pustinjske prašine. Ko u crtiću.9



Post je objavljen 10.12.2009. u 22:12 sati.