Novine. Dosao je i na njih red, kada je posao malo oslabio.
Ne pamtim kada sam ih zadnji put kupila. Protestiram, otkad su se svele na zutu stampu i crnu kroniku. Necu iz principa, svojim novcem hraniti neciji egoizam. Zahvalna sam modernoj tehnologiji na dostupnosti informacija, i mogucnosti izbora onoga sto ja zelim citati, bez gluparija.
Vise ni TV ne gledam, repriza do reprize ili neko politicko prepucavanje, a kad i nesto gledam seka me ubije sa komentarima tipa „Ajme vidi ovoga kakve su mu usi, ovaj siri nozdrve, ovaj je razrok, umisljen!“
Dok se ona smije , ja shvatim da cu sad samo pazit na te detalje , a ne na emisiju, stoga odustajem.
Smijemo se nas dvije dnevno oko toga.
Prelistala sam sve sto me interesiralo i bacam se zestoko na mail. Kad se sjetim svih tih zarko ocekivanih mailova, sms poruka i telefonskih poziva, ne znam da li da sad budem ljuta na sebe ili slegnem ramenima , jer osjecam isti nemir?!
Dugo sam negirala romantika u sebi, nisam vjerovala u to, po meni je bio to svijet fantazije, vjecnih prica koje nisu moguce.
Sad sam opet podigla zidove, jos vece i deblje, parira mi samo Kineski Zid, natrpala dusu lokotima i zasadila sam brsljan oko sebe.
Tjeram onog otkrivenog romantika od sebe, proklinjem ga, ali se ko cicak grcevito drzi, ne posustaje.
Citajuci mail, borim se sa andjelima na jednoj i demonima na drugoj strani.
Zasto se tako osjecam? Zasto sam odjednom tako uskogrudna? To nisam ja! Svakome zelim sve najbolje, ne mogu se prepoznati ovakva!
Osjecam grc na licu i smrknuti pogled koji me nagrdjuje i priznala ja to sebi ili ne pucam i kipim od ljubomore.
Ljubomorna sam bila na male stvari, cisto onako da razbuktam strasti, ali ova ljubomora koju sam shvatila da nosim u sebi jako me iznenadila.
Borim se sama sa sobom, pokusavam slusati dobru stranu, ali demon na ramenu ne odustaje. Ostri moj jezik kojeg bi katkad najradije pregrizla, al sad ne mogu. Vrag u meni je jaci, uporniji.
Trebala bih ponekad presutit svoje osjecaje, ali ono iskreno bice u meni ne dopusta, a zla strana jedva ceka da tu iskrenost iskoristi u najgorem mogucem obliku.
Postanem drska, kazem stvari koje pozalim cim izreknem, ali ne mogu si pomoci, ljubomora me cijelu preuzela.
Kazu da me Kupid zestoko pogodio. Prolupam od samog spomena tog malog debelog strijelca , kojeg bi katkad ispalila iz njegovog vlastitog luka.
Izmaltretirao me, probusio srce, koje sad opet vise nije ispunjeno, nego sisti ko stare gajde.
Katkad mi dodje da se izravnam kojom letvom zbog svoje ludosti, da izbacim svako slovo iz sebe i budem opet onakva kakva jesam. Ma koja letva,treba mi ono kako se zove, kandzija, iskandzijat me treba!
Nadam se oprostu zbog svojih rijeci i ponasanja katkad, zidove mozes dici, ali jake emocije ne odlaze tako lako. Trudim se jako, trudim se svaki dan, bit ona prava, jaka ja.
Za sve je potrebno vremena, ako pricamo o vjecnoj ljubavi, tek je zrnce tog vremena proslo.
Eto i za ovu tehnologiju kazu, da novi Windowsi, postanu ono pravo tek nakon 2 godine.
Znaci imam jos malo vrimena, napravit poboljsanu verziju sebe, imam jos vremena i za taj update.
Post je objavljen 10.12.2009. u 16:32 sati.