Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zapisiizdzepa

Marketing

Vedrana Jukičić (09.12.2009.)



„Cijeli je svijet pozornica…“

A sada? Što? Glumimo sami sebi samome sebi?
Prijatelj moj, Azriel, sada bi me natjerao da na sebe zalijepim milijarde šljokica različitih dimenzija i refleksija. Milijardune… - taj smo broj izmislili jednom prilikom pokušavajući nabrojati do bezbroj, pronaći smisao u neobuhvatnom nizu nečitkih znamenki koje zapravo ništa ne označavaju. Sadržaj je ono što sami izmišljamo. Kao kada vidite osobu prekrasnih crta lica sa božanskim fenotipskim definicijama i jednostavno znate da je u vašoj iluziji ta osoba nježan ljubavnik, brižan roditelj, načitan sugovornik i istovremeno u sebi molite sva božanstva s kojima ste se ikada susreli, kao i duhove predaka, da ta osoba ne progovori jer će iluzija krahirati. ...kada ne bude stranaca, ni djece, pa priznamo kako ne govorimo o ljepoti, nego govorimo o svojim psihičkim problemima i o tome da nismo u stanju prežaliti vlastitu prošlost i da zato od nje gradimo pješčane kule koje svakoga dana odnosi prvi veći val. Plakat ćemo kada nam se poput iluzija uruše sva htijenja i stremljenja i naše sebstvo postane gluho spram smisla jer smo se čitavo vrijeme pravdali analogijski se ravnajući sa drugima, katkad izigravajući moralnu paradigmu spram onoga što vidimo u drugima.
Prava je istina da sve šljokice na svijetu ne mogu prikriti karikature koje nazivamo licima, a osmijesi su se do te mjere nakosili da počinju nalikovati oštrim bridovima prije nego li veselju i zadovoljstvu.
Ne tako davno, razmišljala sam hoću li se postidjeti vlastite slike danas kada mi ona postane jučer. Moja djeca neće znati tko sam bila i što sam bila. Sve fotografije sa krilima i rogovima planiram popaliti skupa sa svjedodžbama osnovne škole i katalogom ljudi koje sam propustila kroz život. Nehotice, kada odrastemo, postajemo lažljivci, prevaranti. Nije toliko strašno igrati se pred publikom, nekime tko pred nas stavi određena očekivanja, koliko je strašno samoga sebe svakodnevno nanovo uvjeravati u istinitost svake laži. Zanima me, možda najviše na svijetu i svemiru, hoću li imati hrabrosti ne slagati svojoj budućnosti da sam bila kreposna i nježna i razborita i dobronamjerna baš u svakom trenutku svakoga dana svakoga tjedna svakoga mjeseca svake godine? Hoću li i tada smjeti govoriti o svojim bludnim mislima, sebičnim željama i hirovima kao što sada smijem? Ili je to svojstveno dobu u kojemu sam?
Kao da preuzmemo novu rolu svakog dana u kojem možemo upratiti manifestaciju nove bore na licu ili nove sijede dlake, svejedno. Kao da smo to mi i istovremeno nismo. Afirmiramo se i dokidamo nesvjesni sebe, a toliko samoživi. Možda ne držimo lubanje i postavljamo toliko isklišejizirano biti ili ne biti pitanje toliko puta zlorabljeno u svim mogućim kontekstima da pogled u njega okreće želudac kao pogled na mahovinu koja se stvori u loncu kada gljive ostanu nekoliko dana stajati na štednjaku… Da, možda ne držimo te proklete lubanje najbližih krvnih srodnika, ali tražimo istinu koju najčešće nismo spremni naći. Upravo zato i putujemo tolikim digresijama, okoloopisivanjima svake irelevantne sitnice ne bismo li zaboravili što smo tražili. Dobro je Nicholson rekao u Malo dobrih ljudi : Hoćeš istinu?! Ne možeš podnijeti istinu! Malo nas je koji možemo. Istina je divna vrlina, ali istovremeno najgora moguća ljudska strepnja. Nijedan duh ne proganja kao istina.
Toga smo svjesni, zato i nanosimo slojeve kože na sebe iz dana u dan. Postajemo licemjeri, lažovi, lopovi, ubojice, razvratnici… Zato se skrivamo i zato smo uvijek nasmijani kada nas pitaju kako smo, a mi kimnemo glavama afirmativno kao da nas se pitalo jesmo li gladni ili žedni.

„Sada da se vratim na moje tuge.“

Nije li najljudskija stvar koju možemo učiniti bol? Nije li to ono što je u genetskom kodu svakoga od nas?
Dosta često pomislim koliko je zapravo malo potrebno da bismo se međusobno ranili i doveli u komatozna stanja, a koliko truda išće jedan osmijeh koji želimo na svojim nakaradnim deformiranim grimasama. Jedan pravi osmijeh teže je kupiti, nego pojesti dušu drugoga čovjeka samo kako on ne bi nas pojeo prvi.
Danas nam se čini kako je sav život koji živimo postao lažan, a istinite su samo njegove najstrašnije i najkrvavije slike. Teško je pustiti petlju zala koje smo pretrpjeli i katkad smo u nemogućnosti iskustva samo tako staviti na njegovo mjesto po abecedi i kategoriji u arhivi ida jer nam superego ne dopušta da priznamo krivnju. Naša savjest je oronula u binarnom kodu i upravo zato ne možemo više vidjeti svoje falševe i tipfelere. Kako je zapravo licemjerno ne oprostiti nekomu. Mi koji napravimo radost na karminama i u uspomenu na pokojne pjevamo iz petnih žila rumeni u obrazima od alkohola dok nam komadići hrane ispadaju iz usta; mi imamo pravo ne oprostiti?
Nitko nikada nije manje žrtva nego kada se takvom deklarira.




Post je objavljen 09.12.2009. u 16:15 sati.