nemam baš previše energije ni za što.
a nisam niti od onih koji popodne poslije posla legnu i spavaju.
vrijeme mi nekako izmiče.
na što ga trošim?
ne znam niti sama.
jučer sam otišla na posao u 8 i vratila se u 21h.
ma nije meni svaki dan takav.
ali ima ih.
i onda jedino čemu se veselim su lijepi trenuci s mojim dragim :)
pa sam tako trebala prošli petak otići preko vikenda u B.
ali nije bilo karata i letova na koje bi stigla otići.
a cijene... ne treba o tome niti govoriti.
previsoke.
i odlučila sam ostati ovaj prošli vikend u Os.
i bila sva tužna što se nećemo vidjeti.
bila sam ko pokisla kokoš.
no dragi me tešio da ćemo se vidjeti slijedeći vikend.
možda.
pa kao izdržat ću, izdržala sam i više od toga.
i tako....
petak poslije radnog vremena dovukla sam se kući.
ponekad imam energije baš u petak kao kraj radnog tjedna
spremiti cijeli stan, radije nego subotom.
subota prije podne proleti mi.
no ovaj petak bila sam jadna.
i kako me moj dragi zna zafrkavati
kad čuje da sa frendicom s kojom se inače nalazim
chatam preko fb
umjesto da se nađemo ili kod mene ili kod nje
i da to traje satima,
dogovorimo se nas dvije,
svaka jadna iz nekog svog razloga,
da ćemo navečer u petak izići u naš birc na cugu.
tek toliko da se ispričamo jer nismo bile zajedno dobrih dva tjedna,
samo preko Fejsa.
da, stvarno, taj Fejs, postao mi dio dana.
katastrofa.
mislila sam da nikad neće.
al eto :)
i tako, nakon nekoliko telefonskih razgovora
dosta kasno izišla sam van.
dogovorila se s dragim čuti kad se vratim iz grada.
i kako ne viđam tu ekipu u bircu često
tako smo imale što i za pričati.
pa sam došla oko ponoći kući.
pošaljem porukicu dragome a on odgovara:
'spavam ljubavi, volim te'
pomislim kako sam kasno došla
i bude mi krivo što ga nisam čula u neko normalno vrijeme.
nakon tuša bacim se u krevet
i pomislim kako ću ljepše spavati čujem li ga barem malo.
nazovem s mobitela.
on snenim glasom trgnut pozivom iz sna
odgovara kako je ranije legao spavati,
čut ćemo se sutra.
'hoću te probuditi ujutro jedini?'
'ne trebaš'
pomislim kako je to čudno, samo ga nedjeljom ne budim,
no dobro, valjda se želi odmoriti.
i nakon izmijenjenih slatkih riječi zaspim.
ujutro se ranije budim jer sam si isplanirala cijelo prije podne.
sajam antikviteta u Tvrđi,
kava s frendicama u gradu,
još jedna s drugom ekipom,
odlazak u dm kupiti Micku bombončiće.
stiže mi do dragoga sms
kako je u shoppingu.
pomalo sam tužna što me nije nazvao ujutro
dok je još bio doma, sa fixnog,
no ništa ne spominjem.
dok sam na sajmu čujemo se nakratko.
nakon par sati u dm-u sam i zove me
pita kad ću biti doma,
nazvao bi me na fixni.
sva nesretna što imam još dogovorenih sastanaka u gradu
pa ne mogu odmah otići doma
odgovaram kako ću mu se javiti
čim stignem kući.
i pitam:
'ljubavi, a zašto me nisi nazvao jutros od doma, znaš da te volim čuti?'
'pa žurio sam nešto obaviti u gradu'
'pa znam, ali fališ mi,
kad pričamo preko mobitela uvijek je to jako kratko,
a ja te volim ujutro čuti malo duže, ljepši mi je cijeli dan'
'ma nema veze, kad dođeš kući zvrcnut ću te na fixni pa ćemo razgovarati duže, može?'
'može, pusa!'
i ipak malo smirena odem na kavu s frendicama.
dok smo pričale zvao me na mobitel dva puta
i puštao mi pjesme sa CD-a kojeg sam mu poklonila,
slavonsku glazbu, tamburice.
no to mi pušta i inače, kad god se nalazi u automobilu i vozi se,
i frendice su se već navikle slušati nas
kako gugućemo preko telefona i pjevamo jedno drugome :)
nakon kave koja je trajala satima
vraćam se doma.
nešto ću si spremit za ručak i onda spremati stan.
vozam se putem do kuće
i na semaforu dok čekam u autu zeleno svjetlo
bacim pogled na dragi mi Press
gdje sam jedno vrijeme bila dio inventara.
iz izloga (staklene bašte) netko mi maše.
moj frend iz Ri koji je došao na obranu diplomskih
na faksu gdje inače predaje.
nazove me na mobitel i zove me da skrenem na kavu.
bi rado, ali žurim doma, dragi će me nazvati.
ne mogu mu to reći.
ipak, ispričavam se.
a opet, već toliko puta je bio u Os i svaki put ga otkantam.
ili nisam u gradu kad je tu
ili nemamo vremena vidjeti se.
ajd, navratit ću na pet minuta vidjeti ga samo.
napravim krug i naletim na minutu.
doslovno.
pozdravimo se i furam doma.
sad će me moj dragi zvati
za koju minutu poslat ću mu sms i čut ćemo se.
parkiram ispred kuće i vadim vrećice s namirnicama iz prtljažnika.
prelazim cestu
i ugledam kako mi u susret dolazi
automobil s belgijskim tablicama.
i onako, ko prava plavuša, mahnem,
znate ono kad ste negdje na moru
pa rijetko susrećete automobil registracijskih oznaka vašega grada,
pa kad i ugledate koji iz Osijeka ili grada odakle ste,
bez obzira što ne znate osobe, mahnete im ili trubnete.
tako i ja :))
i mahnem,
auto mi blicne svjetlima
te nastavim prelaziti cestu.
odjednom pomislim koja je vjerojatnost
da baš u mom gradu i to u mojoj ulici
nađe se auto tih ooznaka i meni blica, pa kako on zna da ja imam veze sa Belgijom?
plavuša.
okrenem se i pogledam, a u automobilu na vozačkom mjestu
nalazi se ljubav mog života :)
bacila sam i torbui vrećice na nogostup
i potrčala do automobila koji je još bio na cesti,
otvorila vrata i počela ga ljubiti.
nisam mogla vjerovati :)
svaki put me tako lijepo iznenadi, svaki put :)
nakon dva dana trebao se vratiti nazad.
ne moram vam pričati da su proletjeli.
ne moram vam reći koliko sam željela da napravimo stvari dok je tu pored mene
a vrijeme leti.
kako je brzo stiglo vrijeme povratka.
za Zg pa Bru avionom.
kako je automobil kojim je došao ostavio ovdje,
trebalo ga je odvesti do Zg.
ponedjeljak je i ja na žalost ne mogu s njim do Zg,
ja ga odvesti i vratiti se nazad.
no dobro, kako je imao obaveza u Sl. Brodu,
odvezla sam ga do njihova autobusna kolodvora
a od tamo će on busom za Zg.
kupujemo kartu,
pijemo kavu i ljubimo se za rastanak.
ja ne podnosim te rastanke.
radije bih ga odvezla skroz do Brisela
samo da možemo što duže biti zajedno.
ali ne možemo :(
moram raditi.
no dobro, stigli smo na bus,
utovarili njegove stvari.
ljubimo se na vratima do polaska autobusa.
vozači nas gledajui smijulje se.
no baš me briga.
volim ga, nedostaje mi a još nije ni otišao.
svaki trenutak želim iskoristiti do kraja.
autobus kreće i mi si mašemo te šaljemo poljupce.
kao djeca :))
no svi oni koji nas vide zajedno
kažu da smo im slatki sa svojim izljevima ljubavi.
nisu navikli valjda da ljudi u tim godinama
(nismo matori ali nismo više ni balavci)
mogu biti toliko zaljubljeni.
drago mi je da mi jesmo :)
i dok autobus izlazi iz autobusnog kolodvora
a ja ga pratim užurbanim korakom i mašem te šaljem puse,
vidim dragoga kako se diže sa svojeg sjedala
i maše vozaču te mu nešto govori.
odjednom se autobus zaustavlja i on se pojavi na vratima.
pritrčavam do vrata busa
i sva zabrinuta pitam:
'ljubavi, što se dogodilo?
jesi nešto od stvari ostavio u automobilu?
jesi nešto zaboravio?'
'zaboravio sam ti reći da te volim, i zaboravio sam te poljubiti'
i dok se mi ljubimo na vratima busa
pola autobusa plješće i smije se.
ovo još nikada nisam doživjela :)
srce mi je od ljubavi veliko kao kuća!
:)
Post je objavljen 16.12.2009. u 15:19 sati.