Sve je ok dok ti ne zatrebaju.
Sva sreća pa nije ništa strašno, onako, malo kosti bole...sad,opet ovisi koliki koji pojedinac ima prag tolerancije boli, ali ipak...
Dakle, kaže moja teta doktorica da je dosta gašenja vatre injekcijama, da je vrijeme da se učini obrada te moje kičme, uputi me ortopedu, lijepo se ja naručim i već za četiri dana osvanem na Poliklinici...
Mislim - ne znam.
Otkad sam zadnji put bila tamo, puno toga se promijenilo što se tiče samog izgleda prijamnog dijela . 8 ili 9 šaltera, bezvoljne medicinske sestre koje razgovaraju na sav glas, hihoću se, hodaju sa digitalnim fotićem, trudeći se usput da ni ne pogledaju pacijente, da ne bi kojim slučajem morale odgovoriti na eventualno pitanje. Ma razumijem ja i njih, nije ni njima lako kao ni nikome od nas, a sve se to odražava na stav, držanje...
U samom hodniku troje (pra)starih ljudi, jedan na ležećim, a dvije bakice u sjedećim kolicima.
Očito čekaju prijevoz nakon obavljenih pregleda. Kako netko uđe na glavna vrata, tako zadere propuh da se čovjek naježi, a ovo troje taman na vjetrometini...
Mlađa medicinska u pratnji sjedi kraj svoje štićenice i - ništa....naslonila se i čeka...ne ferma nikoga i ništa...
Druga me zaprepastila...Žena moje dobi, možda nešto starija, valjda joj je već svega dosta - vodi borbu sa bakom koja dolsovce curi iz invalidskih kolica...ne može baka, to je evidentno, bez obzira na to jel' zla, dobra, dosadna, bilo kakva, ali jednostavno ne može.
A medicinska - e, pa to je bilo žalosno.
Gura baku, viče na nju, a kad su staroj po ne znam koji put stopala izašla iz utora, setra je poludila! Gurnula joj je tu nogu, baka je zajauknula, a ova će njoj: "Šta jaučeš glupačo! Kako je tek meni?! Ja ću poludit!..."
Gledam, ne vjerujem, osvrćem se, nitko ne reagira...
Moj doktor...ah, a što da kažem? Ljubazan, blagonaklon, al' ne sluša baš previše, Želim pitat nešto, nije mi jasno to što govori, al' on ne reagira...Jel' primio cjepivo protiv svinje pa su ga čipom urobotizirali, ne znam, ali činilo mi se da se igramo gluhog telefona... Na kraju mi je rekao "Dajte pet, vidimo se!",naplatili mi 25 kuna i - gotovo.
Pa se vratim mojoj doktorici, ona se pak ne slaže sa dijagnozom specijalista, pita MENE zašto se kičma nije odslikala, nego je nalaz dat na temelju ravno godinu dana starih RTG snimaka...
A ženo,odakle da ja znam, pa ne mogu ja liječnicima stavljat ni riječi u usta ni djela u ruke...
I tako...sad opet Jovo nanovo....
I ne bi bilo tako loše da dotična može vozit...da dotična može uopće sjest u auto. da može obuć jebene gaće i navuć cipele.
Analgetici ne pomažu, injekcije isto...pa ti vidi.
**********
Pa si mislim...da ja lijepo dignem kredit.
Jedno 10.000 eurića.
Ne znam kako, al' u mašti.
Pa da odem fino, recimo, doktoru Nemecu.
Čujem da je maher.
Znam da je maher.
Pa da me posluša, da fino ljudski obavimo sve što treba na jednom mjestu i u jednom danu.
S naglaskom na ljudski.
Čujem da njegovi umjetni kukovi imaju doživotnu garanciju,a oporavak je duplo kraći nego u AlanFordovskim bolnicama....
Istina, doživotno garantirane koske koštaju brat-bratu 7.000 eurića, al' što je to u odnosu na medicinske koje ti
zabijaju noge u kolica....
********
Reče meni moj ortoped ovako: puno odmaranja. Ujutro duže spavati, naveče ranije u krevet. Popodne malo odmora. Ne previše raditi i voziti biciklu - obavezno. Nisam mu imala srca reći da ne znam voziti biciklu.
I reče on još meni da analgetici i blokade nemaju smisla. Da ću u nekoj budućnosti ili na operaciju ili štap u ruke...I da ću šepati.
I da moram na fizikalnu terapiju,a naglasio je da moram jako paziti na težinu. Jer jer ista smrt za kičmu i kukove...ma, daj...nisam pojma imala...
Ne znam samo što će moj pretpostavljeni reći na sve to...moja vrsta posla i ovo sve - baš će biti sretan i veseo.
A možda me i otkanta.
E,moj Bože...
*********
Ali ima i gorih stvari.
Puno gorih.
Zato - svo zlo s ovim.
Post je objavljen 07.12.2009. u 11:20 sati.