slušam jučer na radiju u autu o nekoj, naravno, humanitarnoj akciji, koja bi pripomogla da se pripomogne pesima koji su stari i da im se omogući što ugodnija (humanija) starost i valjda što bezbolnije umiranje. slušam i vozim pa si mislim jel da se po tisućiti put nacerekam nad svim našim jadnim hrvatskim licemjerjem, a onda se setim da ono nije samo naš hrvatski problem. al nekak je tu pri nama jako iskazano, ono strši kaj semafor s non-stop upaljenim crvenim.
iako je meni pun kufer više manje ljudi i mogla bih reći da su mi pesi nekak srcu miliji ipak se ne mogu odvrnuti činjenice da je to krajnje licemjerje u pizdu materinu. jer odite sad pred neku od većih hrvatskih bolnica i vidli bute kak starčeke ekspediraju na kolicima doma, jer kaj, nisu više za liječenje, nemreju ih više držati u bolnici. kaj s njima Bog dragi zna. ak nisu za doma i AK NEMATE LOVE morate ih dati u jednu od hrvatskih umiraonica koju vam preporučam da pogledate kako biste znali o čemu govorim. te hrvatske umiraonice su obično jako udaljene od vašeg mjesta stanovanja, te zapravo njihov izgled te tretman i način na koji se vaši najmiliji tamo opraštaju od života u nijednu ruku nije human što se pak traži i za peseke. AKO IMATE LOVE uplatit ćete neki od "domova" od kojih njih većina ne bi mogla dobiti uporabnu dozvolu u "normalnoj zemlji", al su je dobili jer se tako hrvatske bolnice rješavaju "balasta" staraca kojima je "odzvonilo". vlasnicima tih domova ide super, jer su ONI KOJI IMAJU LOVU da plate mjesečno šest, sedam somova za svog dragog umirućeg spremni ne vratiti vam lovu i ako vaš umirući umre nakon samo nekoliko sati što je zaprimljen u njih. obično su ti domovi preuređene obiteljske kuće, bez ikakvog prilaza s upitnim osobljem. onak, sklepani da se što prije stave u pogon i da se mlati lova. kad vam je frka i kad vam u bolnici vele da je vaš najmiliji gotov i da se MORATE SNAĆI onda vi ne možete birati nego imate osjećaj da ste sretni ak ste ugrabili slobodan krevet. Dakle, u državi koja je stara, jer Hrvatska ima staraca na izvoz, isti ti starci su teret i svi nekako jedva čekaju da se tog tereta riješe. Otpusno pismo, kolica, bolnička kola i peri ruke. Sve ovo govorim u slučaju kad umirući treba 24 sata skrb koju, ako se i odreknete svog života ne možete nabaviti, jer gdje ćete unajmiti osobu koja će se stručno dan i noć skrbiti o vašem umirućem ČOVJEKU. Sretni izuzetak je ako ste medicinske struke, ali to je izuzetak. U treću skupinu ulaze oni KOJI SE SNALAZE. Dakle "kopaju" neke veze, "zahvaljuju" se na sve moguće načine e da bi im najmiliji umirući umro u bolnici. To snalaženje je gnusno, amoralno i predstavlja obostranu ljudsku bijedu.
U konačnici moremo reći kako Hrvatska uopće nema rješenja za te slučajeve, a to zapravo nisu slučajevi, to je normalna, svakodnevna pojava. Svaki dan ljudi umiru kao što ćemo i mi koji ovdje blogićamo jednog dana umrijeti. Po situaciji koja sada vlada najbolje je da se Bogu molimo da nas kresne kap i da trenutno završimo na ćakulanju kod svetog Petra.
naravno da peseki trebaju dostojan život i dostojnu smrt, al se pitam ima li sve to ikakvog smisla u ovom hrvatskom cirkuskom besmislu. jer dok se mi brinemo kak bumo okitili bor i jel bumo makovnjaču il orehnjaču, istovremeno se događaju obiteljske drame, necivilizirano odbacivanje onih kojima je istekao rok, traume pred kojima više manje obitelji ostaju nijeme i kao da se srame spominjati ih. a sram bi trebalo biti nekog drugog.
za one koji nisu upućeni nek si proguglaju malo riječi hospicij i palijativna skrb, nek se upute, jer jednog dana će to i njih zanimati ako nisu imali osobni slučaj. to pokazuje civilizacijsku razinu države u kojoj živimo i koja bi trebala biti naš servis. to pokazuje mrak.
a ja pokušavam nekaj napraviti s te strane i skupljam odbijenice svih onih koji se prikazuju kao veliki humanitarci. mislim, skupljam i dalje usisivače, to mi je prva strast, ali eto, nešto me povuklo i na "onu" stranu.
sretan vam ponedjeljak
Post je objavljen 07.12.2009. u 08:42 sati.