Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/skveroviradnicima

Marketing

O privatizaciji brodogradilišta


Iako je Hrvatska nekoć bila među najjačim brodograditeljskim zemljama na svijetu, danas svim našim brodogradilištima, po diktatu Europske Unije, prijeti privatizacija.

Postoji li dobra privatizacija?

Ne postoje dobre i loše privatizacije. Privatizacija je zapravo uvijek legalizirana pljačka. Privatizacijom se ono što pripada svima nama, svim radnicima i svim stanovnicima države, to predaje u ruke privatnim vlasnicima radi njihovih privatnih interesa i daje im se na raspolaganje da s privatiziranim dobrima rade što god hoće. Da je privatizacija zapravo pljačka, posve je jasno pogotovo u slučaju privatizacije hrvatskih brodogradilišta. Većina se brodogradilišta prodaje za jednu kunu (!), a privatizacija se provodi pod izravnom prisilom EU.

Što se postiže privatizacijama?

Kakve su posljedice privatizacije općenito, jasno se može vidjeti u Hrvatskoj. Hrvatska je pred gospodarskim kolapsom među ostalim i zato što nam je privatizacijama kompletna industrija prodana ni za kakve novce ili uništena. Brodogradilišta su samo zadnja faza u uništavanju hrvatske industrije. "Lijepi" su primjeri privatizacije primjerice upropaštavanje nekoć moćne Plive ili propast tvornice Dalmatinka nova kao i propast brojnih drugih tvornica i poduzeća u Hrvatskoj. U slučaju da privatizacija ne dovede do uništavanja proizvodnje, onda dovede do toga da profit koji je nekoć išao svima nama danas ide privatnim vlasnicima (kao u slučaju privatiziranih hrvatskih banaka).

Što će se dogoditi s brodogradilištima nakon privatizacije?

Dvije su mogućnosti nakon privatizacije brodogradilišta:

1) Prva je, i manje vjerojatna, da će novi privatni vlasnik nastaviti staru djelatnost. U tom će slučaju međutim sasvim sigurno doći do masovnih otpuštanja te smanjivanja plaća i radničkih prava. "Učinkovitost" se privatnoga vlasništva, o kojoj se tako često govori, u načelu uvijek postiže na štetu radnika. Može se navesti primjer Poljske, koja je također pod prisilom EU morala privatizirati svoja nekoć čuvena brodogradilišta te je danas izrazito nezadovoljna "rezultatima" toga.

2) Druga je, i vjerojatnija mogućnost (za većinu brodogradilišta), da će se ubrzo nakon privatizacije proizvodnja ugasiti, da će svi radnici biti otpušteni, a mašinerija i zemlja dobro unovčena (zarada će, naravno, otići novom vlasniku). Takav je scenarij u Hrvatskoj dosada nebrojeno puta viđen, a posebno je izgledan ako se brodogradilišta prodaju nekima od domaćih tajkuna o kojima se šuška u medijima.

Zašto većina hrvatskih brodogradilišta loše posluje?

Odgovor je na ovo pitanje vrlo jednostavan. To svakako nije zato što brodogradilišta nikako ne mogu dobro poslovati. Hrvatska su brodogradilišta nekoć bila među najboljima na svijetu. Zašto to više ne bi mogla biti? "Uljanik" i dan-danas dobro posluje - zašto to i ostala brodogradilišta ne bi mogla?

Hrvatska se brodogradilišta već godinama sustavno i planski uništava. Grade se brodovi čija izgradnja stoji više od ukupne konačne cijene, postavljaju se politički podobne uprave koje ostaju na čelu brodogradilišta unatoč njihovu potpuno neuspješnom vođenju itd. Sva brodogradilišta, osim "Uljanika", grcaju u korupciji i koriste se za postizanje privatnih interesa onih koji su u dosluhu s vlastima i upravama. Državni se novci već godinama tako prelijevaju u privatne džepove na najrazličitije načine (primjerice kroz razne kooperantske tvrtke koje masno zarađuju na preskupo naplaćenim dijelovima i materijalu i sl.). Neuspješno se poslovanje brodogradilišta može zaustaviti samo istrjebljenjem korupcije i poštenim i dobrim upravljanjem.

Zašto je dosadašnji pristup radnika bio neuspješan?

Dosadašnje su akcije radnike bile neuspješne iz dva osnovna razloga:

1) Kao prvo, radnici su nesložni, podijeljeni su na previše sindikata, a sindikalnim se čelnicima daje previše slobode i samostalnosti u djelovanju i odlučivanju.

2) Drugi je i ključan razlog neuviđanje onoga što bi trebao biti pravi konačan cilj radnika. Jedini smisleni cilj bi morao biti otpor bilo kakvoj privatizaciji brodogradilišta. Samo tako se mogu spasiti sva radna mjesta i budućnost naše brodogradnje. Tek kada se to shvati, može doći do smislenih daljnjih akcija.

Što radnici mogu učiniti?

Radnici se u ovakvim slučajevima nerijetko osjećaju izgubljeni i zbunjeni. Ne znaju što im je činiti, Vlada govori jedno, sindikati drugo, a oni sami često ne znaju što bi bilo najbolje za njih i za brodogradilište. Razumljivo je stoga da se javlja i osjećaj bespomoćnosti i nemoći. Međutim, to ne mora biti tako. Radnici imaju moć izboriti se za svoja prava. Jedino što je za to potrebno je da prepoznaju svoj konačni cilj (otpor bilo kakvoj privatizaciji) i da se ujedine te sami preuzmu kontrolu nad svojim djelovanjem i sudbinom. Prvi je korak u takvom djelovanju stvaranje radničkoga plenuma (slično kao što su se studenti putem svojih plenuma organizirali proljetos na okupiranim fakultetima).

Što je to plenum?

Plenum je skup svih radnika (u ovom slučaju radnika brodogradilišta) na koji su svi radnici pozvani, na kojem svi imaju pravo govoriti i na kojem svi imaju jednako pravo glasa. Na plenumima bi radnici svi zajedno trebali pretresti svoje trenutačne probleme u vezi s privatizacijom brodogradilišta i odlučiti sami što će u vezi s time poduzeti. Pri tom je bitno napomenuti da se odlučuje većinom glasova i da ničiji glas nije vrjedniji od glasa nekog drugog, bez obzira bio tko ovakav ili onakav radnik, bio on u sindikatu ili u upravi ili ne. S obzirom na to da se privatizacija i budućnost brodogradilišta tiču svih radnika, pravo je da o tome zajednički i odluče svi radnici, a ne da u njihovo ime o tome odlučuje EU, Vlada ili par birokrata iz uprave brodogradilišta. Nakon uspostavljanja radničkoga plenuma, sve bi daljnje odluke o budućnosti radnika brodogradilišta trebao donositi samo i isključivo plenum.

Zašto plenum i direktna demokracija?

Uspostavljanje prave, direktne demokracije u odlučivanju radnika o svojoj sudbini nije samo pošteno, moralno i ispravno, nego je i taktički mudro i praktično. Odlučuje li se o svemu potpuno demokratski i zajednički, i ne postoje li "vođe" koje bi mogle same odlučivati u ime svih radnika, time se izbija važan adut iz ruke Vladi i upravi brodogradilišta koje više ne mogu prevariti, smutiti ili pridobiti par radničkih predstavnika i tako upropastiti sve što se postiglo ili moglo postići. Ako je moć odlučivanja u rukama svih, a ne samo u rukama (ne)izabrane manjine, tako se onemogućava manipulacija predstavnicima i onemogućuje se situacija u kojoj bi se mogla donijeti odluka s kojom se većina radnika ne bi slagala. Da bi se bilo kakva odluka donijela tj. prihvatila, potrebno je slaganje većine radnika (na plenumu).

Iako se takav princip odlučivanja kome može učiniti nemogućim, treba napomenuti da je on izvrsno funkcionirao i funkcionira na više hrvatskih (okupiranih) fakulteta za vrijeme studentske pobune u proljeće 2009. i nakon nje.

Mogu li radnici sami preuzeti kontrolu nad brodogradilištem?


Ono što bi se moglo pokazati neizbježnim u slučaju odluke radnika da se treba boriti protiv privatizacije brodogradilišta jest odluka da radnici preuzmu kontrolu nad brodogradilištem. Samo se tako, fizičkom kontrolom i blokadom brodogradilišta može postići to da se uprava i Vlada uplaše i odluče popustiti pred radničkim zahtjevima. Nikakvi sitni prosvjedi i gnjevne izjave u medijima tu neće pomoći. Nažalost, glavešine razumiju samo jezik sile. A ako se svi radnici zajedno pokrenu, shvativši da više doista nemaju što izgubiti, onda im tu nitko ne može stati na put.

Zauzimanjem se brodogradilišta može postići da Vlada promijeni primjerice odluku o privatizaciji brodogradilišta, no teško da se može postići to da se postavi nekorumpirana uprava koja bi poslovala u interesu brodogradilišta, radnika i čitavoga društva. To bi se moglo postići time da radnici zadrže vlast nad svojim brodogradilištem i da sami njime demokratski upravljaju. To se opet može činiti na prvi pogled nemoguće, ali nije tako. Upravo su to primjerice učinili argentinski radnici u više od 250 tvornica nakon velike ekonomske krize 2001. godine. Ondje su brojni vlasnici htjeli zaustaviti rad svojih tvornica, rasprodati mašineriju i otpustiti sve radnike. Radnici su se tome oduprli i preuzeli vlast nad svojim tvornicama te i danas njima uspješno sami upravljaju (a vlast im je nad tvornicama naknadno i sudskim putem legalizirana).

Izvor: Skripta br. 46



Post je objavljen 04.12.2009. u 20:31 sati.