Da - dozvoli da ti primim ruku!
Dozvoli mi da ti primim ruku, da osjetim spoj dlana i prstiju i prste u svojoj ruci. Želim osjetiti da odmičeš lagano ruku od tijela omogućavajući mi da ju primim. Želim u svojoj ruci osjetiti tvoju manju; želim osjetiti tvoje kraće, ali, u odnosu na ruku, duge prste, prilično ravne – za razliku od mojih – grbavih, i jačih zglobova.
Što je loše u tome da ti primim ruku?
Hajd, bar pogledaj sa mnom i uoči... gledaj s gornje strane taj naddlan, pred očima, i uoči kako je vanjska strana ravna, skladno spajavši neveliki zglob s malim prstom. Vidiš? Također i zato želim primiti tvoju ruku...
Za Elizu... Zamisli njenu ruku... mora da je slična tvojoj – sitna u srazmjeru s muškim rukama, a opet tako ravna i lijepo oblikovana, kao što je to svojstveno ženama. Čak i ne samo to, već i lijepo oblikovana kad bi govorili o manus universalis ad hominem universalis; lijepa kao ruka među rukama.
Imam jaču ruku. Upravo stoga bih ti želio primiti ruku u svoju, jer želim osjetiti osjećaj koji mi, evo, i sada navire u svijest - osjećaj male, skladne, nježne, krhke ženske ruke u mojoj šaci. Kad kažem ruka, onda ne mislim na cijelu ruku – tada mislim na tvoju šaku, sa svih njenih strana.
Ali – pripazi! Ne govorim o položaju kao da se rukujemo, već o položaju kao da činimo ono lepršavo – kao da plešemo! Eto, upravo bi pasalo – Čajkovski, Ples cvjetova! Imaj ruku skladnu i usmjerenu, spojenih prstiju, ali opet labavu, podatnu na prihvaćaj pri nailasku moje šake. Primim ti kao da se labavo rukujemo, kao da sam ti nespretno uspio prihvatiti samo prste, u njihovoj cijeloj dužini, ali bez dlana. Tvoji prsti stoje u mojoj šaci, u mojoj ruci, i prepuštaju se da ih preuzmem i vodim, glatko i mekano, a opet simfono i skladno!
Uistinu – zar misliš, zar stvarno misliš da bih ti mogao učiniti nešto loše?
No... drago mi je to čuti. Želiš li mi sada pružiti ruku?
Mogu ti još reći par riječi zašto bi trebala, i… zašto bih ja to toliko silno želio...
Prsti su gipki... kreću se u smjerovima u kojima žele, a imaju i savitljivi kraj kojim se drže za dlan. Gipki... Međutim, imaju i zglobove. Oni su pravi vragolani – savijaju se kad se očekuje da će biti čvrsti, uspravni, a onda opet prkose ukočenošću i uperenim prstima kad pomisliš da će biti mlohavi i nezainteresirani!
Te svoje prste možeš prepustiti da s njima radim što god mi je želja. Primim ih i raznosim ih po prostoriji vodeći tebe za njima. Ništa strašno, osim osjećaja predanosti. Ja činim.
No... ti prste možeš upravo uspraviti, ili skvrčiti, zajedno ili pojedinačno. Možeš mi odaslati signale, dati suptilne, ili vrlo direktne poruke, prenoseći na mene dio svog naboja i raspoloženja. A možeš, čak, i potaknuti do tada nepostojeći osjećaj, čak mi nakazati svoja razmišljanja tada. Govor bez riječi, govor koji nitko drugi ne može vidjeti, a niti čuti, ako svojim licima ne odamo ništa od onoga što su prsti kazali dlanu. Ne moramo se čak ni gledati! Dovoljno je da migoljimo prstima i pratimo dlanom - i sve se može reći. Jedan, dva, par pokreta zamijenit će cijelu knjigu, cijele dane i mnoge susrete, mnoge misli, otkrit će nas jedno drugomu u svim onim našim razmišljanjima koja ne želimo prikazati riječima i izrazima lica, biranom intonacijom pomno paženim riječima dajući druga značenja...
Svašta bi ta ruka mogla učiniti...
Što se smiješiš? Ne vjeruješ?
Hajd, i ti i ja znamo da se ne smiješiš zbog toga! Znamo da se smiješiš jer nisi očekivala ovakve direktne misli, nisi očekivala da će se ovako otvoreno reći neke stvari koje su se do sada samo osjećale kad je trebalo, u posebnim trenucima. No, ne mora ti biti neugodno. Jer... oboje znamo ove stvari koje sam sada izrekao, samo je ovako malo sramežljivije kad sam ih rekao... i nije to ništa loše.
Ali, smiješiš se zbog, ipak, jedne druge stvari, jednog drugog saznanja, jedne druge misli...
Pitaš se što će se sve od tvojih misli, sada kada je otvoreno to priznanje što se uistinu čita iz ruku, a time što i ja čitam iz ruku, na primjer tvoje kad mi ju daš, da li ću i to očitati sljedeći puta kad mi budeš dala ruku – sada ili jednom drugi puta. Pitaš se kako ćeš se osjećati tom prilikom i što ćeš misliti, što ćeš misliti da ja mislim, što ću misliti o tome što ti misliš.
Kao riječi jedne pjesme: "I was turning back to see if she was looking back to see if I was looking back at – her!".
Jer... tko zna što ću pokušavati saznati... tko zna što ću saznati kad mi slijedeći puta budeš dala ruku...
Hoćeš li mi sada dozvoliti da ti primim ruku?
Post je objavljen 04.12.2009. u 12:53 sati.