Sve je OK, ništa lošega nije se desilo. Naprosto čekam report o pristiglim mailovima s čežnjom, titrajući u nadi da neće sva kuckanja biti spamovi. Sinoćnji dio dana ostavio me mrvicu iznenađenim jer nisam dobio odgovor na poneke mailove koje sam poslao, kao i što bih rado vidio pokoji mail u Inboxu, čak i nepozvan. U ovim mi je trenucima skoro pa i SMS postao nedostatan; naprosto čeznem za opširnijim mislima pretočenim u tekst :-)
Tako rado bih nečiji mail na koji bih mogao obilato odgovoriti, razgovarati s tim nekim sada, da bih to onda mogao kasnije nasamo, kad i taj isti bude to čitao. Rado bih prenio sve što je ovdje uokolo, sve bih opisao; ne bih slike zamijenio tisućama riječi, već još i više, puno više; samo da pišem, da komuniciram vodeći monolog, znajući da će netko poslije voditi svoj monolog, zaključivši time obostrane u jedan novi vid dijaloga.
Ujutro ugledah samo 3 poruke u Inboxu i zapitao se što je sa spemerima da ne šalju ništa…
***
Stojeći pred zgradom, čekajući ostatak sužnjeva da dođu odnosno siđu iz soba na svom putu u prehrambeni objekt, ugledao sam malu ptičicu, vjerojatno vrapca, kako mahnito mašući krilima kako bi svoje neaerodinamično nezgrapno tijelo održao u zraku u pravilnoj horizontalnoj putanji s potrebnom brzinom, stremi ka obližnjem a povećem žbunu nasred parka. U posljednjem trenutku naglo je uzdigao prednji kraj krila postavljajući se potpuno okomito na strujanje zraka, trenutno stao u zraku tik nadomak malene, inače neprimjetno izbočene grančice među gustim listićima te položio na nju noge. Gotovo istog trenutka nestao je u žbunu te se skoro glasno nasmijah - tek tada primijetih, te pogledom i svjesnom percepcijom izdvojih iz površine žbuna taj mali otvor koji život i dom znači.
Pitah se da li će odmah doći natrag ili će ostati unutra, kadli se on uto, sekund-dva kasnije, pojavi ponovo na grančici na otvoru, zirnu uokolo naglo, u trzajevima, raznoliko postavljajući glavu, te se jednako mahnito mašući krilima, čak i više nego maloprije, uputi van. Veća mahnitost bila je potrebna jer se uputio na ogradu balkona trećega kata na kojoj je malo zastao, držeći se nožicama tankim i grbavim poput grančice na kojoj je svega tren ranije stajao.
Pogledao sam oko sebe sa smješkom na licu da vidim da li je sve, ili bar dio tog događaja, vidio još netko s kim bih pogledom očima, bez ijedne riječi, podijelio svoju sreću koja me tog trena, radi tog malenog događaja, preplavila, no nije nikoga bilo uokolo. Pitah se da li ću moći ponovo vidjeti vrapčića na ogradi pošto je bio slične boje kao i drvena ograda na kojoj se zaustavio; okrenuh se nakon tih misli i ugledah ga, nakon kraćeg koncentriranog šaranja pogledom, kako i dalje stoji na istom mjestu.
Par trenutaka nakon toga odlepršao je prema ravnom krovu zgrade, a zatim preko njega, dalje, mahnito mašući u potrazi za pokojom bobom hrane.
Post je objavljen 04.12.2009. u 12:52 sati.