Iz istoimenog teksta Fra _n_ za Ka _f_ ke. Prvi citat.
Tamo gdje sam živio, bio sam odbačen, osuđen, poražen, a da se uteknem negdje drugdje vuklo me, doduše, silno, ali to nije bio nikakav posao, jer radilo se o nemogućem, koje je za moje sile bilo nedohvatljivo, sve do malih izuzetaka.
U tom stanju, dakle, dobio sam slobodu izbora zvanja. Jesam li ja, međutim, bio još uopće kadar da zapravo iskoristim takvu slobodu? Jesam li se, naime, još toliko pouzdavao u sebe da bih mogao postići neko stvarno zvanje? Moj sud o sebi mnogo više je ovisio o tebi nego inače o bilo čemu, recimo, o nekom vanjskom uspjehu. To je bilo trenutno ohrabrenje, inače ništa, ali na drugoj strani vukao je tvoj uteg uvijek mnogo jače nadolje. Nikad neću proći prvi razred osnovne škole, mislio sam, ali je uspjelo, dobio sam čak nagradu; ali prijemni ispit u gimnaziju sigurno neću položiti, ali je uspjelo; sad ću, međutim, sigurno pasti u prvom razredu gimnazije, ne, nisam pao i uspjevalo je sve dalje i dalje. To mi ipak nije davalo pouzadnja, naprotiv, uvijek sam bio uvjeren - a u tvojem odbojnom izrazu imao sam formalno za to dokaza - čim više mi uspjeva, tim gore će to konačno morati svršiti. Često sam u duhu vidio strašni profesorski zbor (gimnazija je samo najjedinstveniji promjer, ali svuda oko mene bilo je slično) kako se sastaje nakon što sam istrajao u prvom razredu, onda u drugom nakon što sam istrajao u ovome, onda u trećem i tako dalje, da istraži taj svojevrsni, u nebo vapijajući slučaj, kako je to uspjelo meni, najnesposobnijem i u svakom slučaju najneukijem sad kad je opća pažnja svraćena na mene, na radost svih pravednika, oslobođenih te more. Živjeti s tim predodžbama nije bilo lako jednom djetetu. U tim okolnostima nije mi bilo stalo do učenja. Tko je bio u stanju izbiti iz mene iskru zanimanja? Mene je zanimalo učenje - i ne samo učenje nego sve oko mene u toj presudnoj dobi - nekako kao što nekog bankovnog pronevjeritelja koji je još na svom mjestu i dršće pred otkrićem, zanima sitni tekući bankovni posao, što ga još uvijek mora obavljati kao činovnik. Tako malo, tako daleko bilo je sve to pred glavnom stvari. Onda je to teklo dalje sve do mature, koju sam već stvarno prošao djelomično samo na prevaru i tada je zapelo; sada sam bio slobodan. Trebalo je da već onda marim samo za sebe usprkos gimanzijskoj prisili, kao što sam tek sada kad sam postao slobodan. Dakle, prave slobode u izboru zvanja nije bilo za mene, znao sam: sve će mi prema glavnoj stvari biti jednako tako ravnodušno kao svi predmeti u gimnaziji, radi se, dakle, o tome da nađem zvanje koje mi najbolje dopušta tu ravnodušnost, ne povređujući suviše moju taštinu. Dakle, studij prava sam se nametao. Mali suprotni pokušaji iz taštine, glupave nade kao četrnaestodnevni studij kemije, polugodišnji studij njemačkog samo su pojačali ono osnovno uvjerenje. Studirao sam, dakle, pravo. To znači da sam se onih nekoliko mjeseci prije ispita, uz obilan pridjevak živaca, duhovno naprosto hranio crvotočinom, koju mi je povrh toga prije već naširoko obrazlagalo hiljadu gubica. Ali u izvjesnom smislu to mi je baš prijalo, jednako kao ranije u neku ruku gimnazija, a kasnije činovnički poziv, jer je sve to potpuno odgovaralo mojem položaju. U svakom slučaju pokazao sam ovdje začudnu dalekovidnost, već kao malo dijete imao sam dovoljno jasne slutnje u pogledu studija i zvanja. Odatle nisam očekivao spasa, ovdje sam bio već davno odustao.
Post je objavljen 04.12.2009. u 12:41 sati.