Marketing
Glup i gluplji
Od kada smo preuredili prodajno mjesto kako bi nas se što je više moguće moglo povezati s glavnim partnerom moram puno više pričati nego inače. Nije da mi smeta jer sam lajav za ispaliti, ali kada moram ponavljati deset puta jednu te istu stvar, dosadan sam i samom sebi. 
Zanimljivo je kako ljudi koji dođu kod nas uvijek rado pogledaju u krivu vitrinu. Prvo sam mislio da je greška u ljudima. Međutim kada pet puta nešto ponovite, kada to činite s devet od deset stranaka, onda zaista počinjete sumnjati u svoje govorne sposobnosti. Možda pričam previše književno. OK, probao sam s blagim narječjem, ali ni to ne pomaže. Provjerio sam diskretno da slučajno nemaju ljudi čepiće u ušima (nikad se ne zna, vani puše već mjesecima), ali ni to nije razlog. Pričao sam sam sa sobom u ogledalu i moram priznati da sam sve shvatio od prve, pa i druge, čak i od trećeg ponavljanja (osim što sam se osjećao glupo). 
Probao sam isto ponoviti i na narječju i opet kužim. Vratio sam se onome da je problem ipak u ljudima.
Prodajni razgovor naime teče ovako:
Stranka: Dobar dan. Istekao mi je ugovor pa bi htio uzeti neki aparat uz produljenje ugovora.
Ja: (trljam ruke...biti će produljenje) Nema problema. Aparati između kojih možete birati su u ove dvije vitrine i ovoj skroz lijevo. Ovu tu nemojte gledati, to je za korisnike koji koriste bonove.
Stranka: Dobro… (gleda sad gleda i drito u vitrinu za pre paid korisnike). A kolko vam košta ovaj aprat na produljenje ugovora.
Ja: Na žalost, te aparate ne možete dobiti na produljenje već ih možete kupiti po navedenoj cijeni jer su predviđeni za korisnike koji nisu na pretplati.
Stranka: Aha… (naše vitrine imaju inače dvije razine na kojima su aparati. Jedna je u visini glave, a durga malo niže). A mogu birati od svih aparata koji su u ovoj vitrini. I ovi gore ili samo ovi dolje.
Ja: Da, možete birati sve aparate iz te tri vitrine. I gornju i donju policu. Kako sam rekao, te dvije ispred vas i ona skroz lijevo. Cijela vitrina je na izbor.
Stranka: Fino… (Prošeće do vitrine skroz lijevo i krene se lagano vraćati opet prema ove dvije i zastane pogodite gdje…) A koliko vam košta ovaj aparat na produljenje ako uzmem na dvije godine.
Ja: 
Ne mogu vam prodati taj aparat na produljenje. To je za korisnike koji nisu na pretplati i samim time ga ne možete tako kupiti, ali ga možete kupiti po punoj cijeni.
Stranka: A to je bez veze. Kaj ću plaćati ako mogu kupiti na produljenje. (i onda digne pogled na toj istoj vitrini u ravninu glave) A kolko je ovaj na produljenju?
Ja: (sad već prstima pokazujem ko idiotu) 
Gledajte… Na produljenje ugovora možete uzeti aparate iz ove dvije vitrine (pokazujem rukama i pokazujem obje police) i iz ove koja je krajnje lijevo. Svi aparati u tim vitrinama se mogu kupiti na produljenje.
Stranka: Aaaaaaahaaaaaaaa… Zanimljivo… Dobro, videl sam si ja pa si razmislim.
ovo sam naime ja nakon toga...
Dobro, neki i kupe i produlje ugovor, ali meni i dalje nije jasno zašto i čemu moram x puta pokazivati iz kojih vitrina se mogu kupiti aparati. I sad da su to samo ljudi treće životne dobi ili oni koji naginju toj dobi još bi razumio. Ne, u toj skupini su svi od 19 – 90 godina. Izgleda da nas je ovaj i ovakav svijet totalno zatupio i da ne razumijemo ni za crno pod noktom što nam se priča. Em ne razumijemo, em ne slušamo (sam rekao da nemaju čepiće u ušima?). Ako nije to u pitanju, onda nas očito škaklja u mozgu ona rečenica: „Iz te vitrine ne možete birati.“ Ili: „Nemojte ovu vitrinu gledati. Ta je nije za pretplatnike.“ Možda je razlog u tome što mi kao ljudi volimo sve što nije za nas. Sve što ima NE u sebi se nekako čini privlačnije. Makar i obični mobilni telefoni. Teško mi je povjerovati da je 9 od 10 ljudi glupo ili baš tako glupo. Kada bi to bila istina, onda smo za deset godina grad debila. 
U to ne mogu povjerovati. Iskreno niti ne želim. Na žalost, ja se ne smijem smijati, ali ima ljudi u dućanu koji čekaju na red i koji se i te kako nasmiju. Ja to obavim kada ostanem sam… Samo ponekad ode vlak… Više nije tako smiješno kao u prvi tren.
Evo za kraj jedan (doduše malo morbidni) vic…
Razgovaraju dva grobara nakon napornog dana opuštajući se uz piće.
- Umoran sam ko´pas, danas smo sahranili jednog od 150 Kg
- Nije to ništ, meni su ruke otpale. Sahranili smo nečiju punicu, raja
je toliko pljeskala da smo je tri puta vadili na bis.
Post je objavljen 03.12.2009. u 22:33 sati.