Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/timotej

Marketing

Smisao patnje


     Raspravljajući o pitanju smisla života razlučili smo posve općenito tri moguće vrijednosne kategorije. Govorili smo o stvaralačkim vrednotama, doživljajnim vrednotama i stanovišnim vrednotama. Dok prvu kategoriju ostvarujemo djelatnošću, doživljajne vrednote realiziraju se pasivnim primanjem svijeta (prirode, umjetnosti) od strane čovjekova Ja. Stanovišne vrednote ostvaruju se pak tamo gdje treba nešto nepromjenjivo, sudbinsko prihvatiti kao takvo. U načinu kako se netko postavlja prema tim stvarima otvara se nepregledna punina vrijednosnih mogućnosti. A to znači da ljudski život nalazi ispunjenje ne samo u stvaranju i radosti nego i u patnji!
     Takav slijed misli protivi se svakoj trivijalnoj etici uspjeha. No podsjećanje na izvorni, na naš svagdašnji sud o vrijednosti i dostojanstvu ljudskog života otvara odmah onu dubinu doživljavanja u kojoj stvari čuvaju svoju vrijednost bez obzira na uspjeh ili neuspjeh, posve neovisno o efektu uopće. To carstvo nutarnjeg ispunjenja unatoč vanjskoj neuspješnosti postaje tek pravo dostupno kroz viđenje koje nam može pružiti umjetnost. Trebamo se samo prisjetiti opisa poput onih iz Tolstojeve pripovijetke »Smrt Ivana Iljiča«. Ovdje je prikazana građanska egzistencija, čiji duboki besmisao njezinu nosiocu postaje očit tek neposredno prije neočekivane smrti. Uviđajući tu besmislenost, taj se čovjek ipak u posljednjim trenucima svoga života uzdiže iznad sama sebe, do unutarnje veličine koja povratno - unatoč prividnoj uzaludnosti - posvećuje sav njegov život i daje mu smisao. Pa tako ispada da život može dobiti svoj smisao ne samo - kao kod toga junaka - smrću nego i u smrti; da životu dakle ne daje smisao samo njegovo vlastito žrtvovanje nego da se život može ispuniti i u neuspjehu.
     Neuspješnost ne znači besmislenost. To postaje jasno i kad se promatra vlastita prošlost, npr. u pogledu ljubavnog života. Ako bi se čovjek pošteno zapitao bi li se spremno odrekao nesretnih ljubavnih doživljaja i izbacio iz svog života neugodna i bolna iskustva, zacijelo bi odgovorio odrično. Punina bola nije mu nikada značila neispunjenost. Naprotiv, u patnji je sazrio, uz nju je odrastao, ona mu je dala više nego što bi mu to mogao dati neki romantični uspjeh.
     Čovjek je uopće sklon precjenjivati pozitivan ili negativan predznak ugodnog odnosno neugodnog obilježja svojih doživljaja. Važnost koju pridaje tim predznacima stvara u njemu neopravdanu osjetljivost prema sudbini. Već smo čuli u koliko mnogostrukom smislu čovjek »nije na ovom svijetu za uživanje« i da užitak nije u stanju dati ljudskom životu smisao. Dokle god je tako, ne može ni odsutnost užitka životu oduzeti smisao. Ponovno nam se potvrđuje da umjetnost ukazuje na način kako se u jednostavnom, iskrenom i neposrednom doživljaju ispravno otkrivaju činjenice. Pomislimo samo na to koliko je za umjetnički doživljaj irelevantno pitanje je li neka melodija skladana u duru ili u molu. Unatoč tomu ne spadaju samo nedovršene simfonije u najvrednija muzička djela, na što smo jednom prilikom ukazali, nego i »patetične«.
     Rekli smo da čovjek djelovanjem ostvaruje kreativne vrednote, doživljavanjem doživljajne vrednote a patnjom stanovišne vrednote. No pored toga patnja ima također imanentan smisao. Na paradoksan način i sam jezik nas vodi do tog smisla: mi trpimo zbog nečega zato što »to ne trpimo« -zbog toga dakle jer to nećemo prihvatiti. Raščišćavanje s onim što je sudbinski dano posljednja je zadaća i pravi predmet patnje. U patnji zbog neke stvari mi se u sebi od te stvari udaljujemo, stvaramo distancu između svoje osobe i nje. Dokle god trpimo zbog stanja koje ne treba biti, dotle smo u napetosti između faktičnog bitka s jedne strane i onoga što treba biti s druge strane. Vidjeli smo već da to vrijedi i za čovjeka koji očajava nad samim sobom: baš zbog te činjenice očajavanja on više nema razloga za nj jer vlastitu realnost vrednuje i mjeri prema idealnosti. Činjenica da je uopće uočio vrednote (koje su doduše ostale neostvarene) implicira već i određenu vrijednost samog tog čovjeka. Ta on ne bi mogao sam sebi suditi kad ne bi unaprijed posjedovao posvećenost i dostojanstvo suca - kao čovjeka koji je shvatio ono što treba biti nasuprot onomu što jest. Patnja dakle stvara plodnu, mogli bismo reći revolucionarnu napetost, time što osposobljava čovjeka da uopće osjeti ono što ne treba biti kao takvo.
     Tako se u čovjekovim emocijama očituje duboka mudrost, koja stoji iznad svake racionalnosti, koja čak proturječi racionalnoj korisnosti. Promatrajmo, recimo, afekte žalosti i kajanja: s utilitarističkog stanovišta morala bi nam oba izgledati besmislena. Jer žaliti za nečim nepovratno izgubljenim mora nam sa stanovišta »zdravog ljudskog razuma« izgledati isto tako nekorisno i besmisleno kao i kajati se zbog nepopravljive krivice. Ali u čovjekovu nutarnjem zbivanju žalost i kajanje imaju svoj smisao. U našoj žalosti za čovjekom koga smo voljeli i izgubili on živi i dalje, a kajanje oslobađa na neki način krivca njegove krivice. Predmet naše ljubavi, odnosno naše žalosti, koji se objektivno, u empirijskom vremenu izgubio, ostaje subjektivno, u unutarnjem vremenu sačuvan: žalost ga uprisutnjuje. Kajanje pak može, kao što je pokazao Scheler, izbrisati krivicu. Krivica se, doduše, ne skida s njezina počinitelja, ali sam počinitelj - svojim moralnim preporodom - prestaje to, tako reći, biti. Ta mogućnost da se ono dogođeno oplodi u nutarnjem zbivanju nije ni u kakvoj suprotnosti s odgovornošću čovjeka, već u dijalektičkom odnosu: da se može postati krivim, pretpostavlja se odgovornost. A čovjek je odgovoran s obzirom na činjenicu da ne može povući ni jedan korak učinjen u životu. Najmanja i najveća odluka ostaju konačne. Ništa se ne može izbrisati od onoga što čini ili propušta. Samo za površni način promatranja tomu proturječi što se čovjek činom kajanja ipak može u sebi udaljiti od nekog postupka i tim činom, dakle nutarnjim događajem, na neki način postići kao da se vanjski događaj na moralnom planu nije ni dogodio.
     Kao što je poznato, Schopenhauer je sa žaljenjem izjavio kako se ljudski život njiše amo-tamo između nevolje i dosade. U stvarnosti obje imaju dubok smisao. Dosada je stalni memento. Što uzrokuje dosadu? Nedjelatnost. Rad, međutim, ne postoji možda zato da umaknemo dosadi, već je dosada zato tu da umaknemo nedjelatnosti i ispunimo smisao našeg života. Životna borba nas drži u »napetosti« jer životni smisao bitno ovisi o zahtjevu za ispunjenje zadataka. Ta je »napetost« dakle bitno različita od one koja karakterizira neurotičnu težnju za senzacijama ili histeričnu glad za podražajima.
     Smisao »nevolje« također leži u svojevrsnom mementu. Već na biološkoj razini bol je razumni čuvar i opominjač u našem organizmu. Na duševno-duhovnom području ima analognu funkciju. Patnja treba čovjeka zaštititi od apatije, duševne mrtvačke ukočenosti. Dokle god patimo, ostajemo psihički živi. Štoviše, u patnji sazrijevamo, po njoj rastemo - ona nas čini bogatijima i boljima. Kao što smo vidjeli, moć i smisao kajanja jest da vanjsko događanje poništi u nutarnjem zbivanju (u moralnom smislu). Smisao i moć žalosti jest učiniti da prošlo i dalje nekako postoji. Oboje dakle na neki način korigira prošlost. Čovjek koji se pokušava odvratiti od neke nesreće ili se pokušava omamiti, ne rješava problem, ne uklanja nesreću. On uklanja samo posljedicu nesreće: puko osjećajno stanje neugode. Odvraćanjem ili omamljivanjem »postiže da ništa ne zna«. Pokušava pobjeći od stvarnosti. Bježi, recimo, u opijenost. Time čini subjektivističku, upravo psihologističku pogrešku: ponaša se tako kao da s emocionalnim aktom koga omamljenošću ušutkuje, uklanja i predmet emocija. Kao da sve što potiskuje u nesvjesnost samim time tjera u nestvarnost. Međutim, čin upiranja pogleda ne stvara predmet, a čin odvraćanja pogleda ne uništava ga - pa tako ni potiskivanje osjećaja žalosti ne poništava ono za čim se žali. Zdrav osjećaj čovjeka u tuzi obično se protivi uzimanju, recimo, tableta za spavanje - »umjesto da proplače noći«; onaj tko žali prigovorit će banalnom propisivanju sredstava za spavanje, da time što će on bolje spavati, neće probuditi umrlog za kojim plače. Smrt - ta paradigma nepovratnog događaja - nikako se dakle ne može poništiti time što se za nju ne želi znati, ali isto tako ni time ako ožalošćeni sam bježi u apsolutnu nesvjesnost - u nesvjesnost vlastite smrti.
     Kako je duboko u čovjeku ukorijenjen osjećaj za smisao emocionalnog, pokazuje sljedeća činjenica. Postoje melankolije kod kojih simptomatološki nije najistaknutije (kao obično) stanje žalosti, već se pacijenti upravo tuže da ne mogu biti žalosni, da se ne mogu isplakati, da su osjećajno hladni i iznutra kao obamrli. U pitanju je takozvana melancholia anaesthetica. Tko pozna takve slučajeve, znade da jedva postoji veći očaj od očaja tih ljudi zato što ne mogu biti žalosni. Ovaj paradoks opet pokazuje koliko je načelo ugode puka konstrukcija, psihološki artefakt, a ne fenomenološka činjenica. Iz emocionalne »logike srca«, »logique du coeur«, čovjek u stvarnosti uvijek teži, bilo u radosnom ili žalosnom raspoloženju, da u svakom slučaju bude i ostane duševno »živ«, da ne potone u apatiju. Paradoks što onaj koga muči melancholia anaesthetica pati zbog svoje nesposobnosti za patnju, samo je dakle psihopatološki paradoks. No on se može egzistencijsko-analitički razriješiti. U egzistencijskoj analizi otkriva se smisao patnje, pokazuje se da patnja smisleno pripada životu. Patnja, nevolja pripada životu kao i sudbina i smrt. Nijedna se od njih ne može odvojiti od života a da se pri tom upravo ne razori njegov smisao. Nevolju i smrt, sudbinu i patnju odvojiti od života, značilo bi životu oduzeti formu, obličje. Tek pod udarcima malja sudbine, u užarenju patnje njome izazvane, život dobiva lik i obličje.
     Smisao sudbine koju podnosi neki čovjek jest dakle da je on, prvo, oblikuje - gdje je to moguće - i, drugo, da je podnosi - kad je to nužno. Ne zaboravimo s druge strane da čovjek ne smije prerano položiti oružje, da ne smije neko stanje stvari prerano shvatiti sudbinski danim te se predati tobožnjoj sudbini. Tek kad čovjek nema više nikakvih mogućnosti za ostvarivanje stvaralačkih vrednota, tek kad zaista nije više u stanju oblikovati sudbinu, tek se tada mogu ostvarivati - vrednote zauzetog stava, tek tada ima smisla »prihvatiti svoj križ«. Bit vrednote stava leži u načinu na koji se čovjek miri s nečim što se ne da izmijeniti. Preduvjet istinskog ostvarenja stanovišnih vrednota jest dakle stvarno postojanje nečeg nepromjenjivog. To je ono što Brod naziva »plemenita nesreća« za razliku od »neplemenite nesreće«, koja zapravo nije sudbinska, nego izbježiva ili (ako se pojavila) skrivljena. Svaka situacija na neki način nudi priliku za ostvarenje vrednota, bilo u smislu stvaralačkih vrednota, bilo u smislu stanovišnih vrednota. »Nema situacije koja se ne bi mogla oplemeniti bilo stvarajući, bilo trpeći« (Goethe).

Viktor Frankl, "Liječnik i duša"



Post je objavljen 03.12.2009. u 22:30 sati.