.. nastavak...
Izgled toaleta je promijenio oblik u prostoriju sličnu odajama starog dvorca. Prilično star izgled.. Ona se postavlja na krevet, kao neki postavljeni stakleni predmet, postavljen s oprezom da ga se slučajno ne ogrebe, ili u gorem slučaju -raspukneće.Žena je gleda, hoda po sobi, praktički lagan pokret njenih udova, kao u letenja. Možda je to ta sličnost. Priča joj o njenom životu.
- Znaš, čula sam o čemu pričaju kad odlaziš u krevet, kad ta čitava strka završi. Čujem majku kako plače i pita se gdje je pogriješila. Na način kao da upišu kod , a dogodi se kriva radnja koja nije programirana u to. Da li primjećuješ kako te žale?. Kako sama sebi ne možeš pomoći?. Oni to zaslužuju svi.
Shvati. Znam da me čuješ.
Ona i dalje stoji nepomična, kao vaza na stalku pokraj kreveta izgrađenog od drveta, fino urezanog.
-Svi su licemjeri, čak i oni koji govore istinu. Smrt je jedino rješenje, slatka osveta koja ti miriše kao najdraža hrana koju čekaš.
Ona i dalje samo žmirka očima.
Žena se odmaknjiva od nje. Dolazi do prozora. I zove je da se pridruži. Ona samo s nekim neprimjetnim pomakom oka pogleda je i okrene se.Totalno se ne obazurući na njene riječi.
- Obitelji se tvojoj gadi što imaju veze sa tobom. Bilo kakve. Svima se jako gadiš. To tvoje vikanje po noći, ta tvoja otuđenost, sve tvoje.
-Ljudi su bezobzirni i okrutni jedni prema drugima. Samo čekaju kad će nekoga povrijediti ili kad će netko izreći neku riječ koja ostalima nije po volji. Ono famozno iskrivljeno „svi za sve, a svi protiv svih ili onog određenog pojedinca.“
To bi tako trebalo zvučati. Osjećam takvo ispunjenje, tj. osjećat ćemo takvo ispunjenje, ako ih povrijedimo.
-Znaš, moraju patiti. Dođi ovamo. Da ti pokažem nešto.
Otvorila je velika ormarska vrata. U njoj se nalazio neki okrugli bazenčić skroz napunjen izvorskom vodom. Voda gotovo da je curila s njega, uspinjala se sve do zadnjeg dijela tog bazenčića poput vrtloga. Sjajila se.
Post je objavljen 02.12.2009. u 15:18 sati.