Marketing
O centru i periferiji, recitacijama i reflektorima
Cijelog života željela sam biti neprimjetna.
Daleko od svjetla reflektora i centara pažnje.
Sa strane. Izvan ograde. I ograničenja.
Na udaljenosti.
Sigurnoj.
Daleko od na sebe uperenih očiju.
I očekivanja.
Tuđih.
Sjećam se priredbe u vrtiću. Imam nekih 5 godina.
Stojim s drugim petgodišnjacima na pozornici i recitiramo.
Zapravo, svi recitiraju, a ja šutim i gledam u daljinu.
Negdje izvan dvorane.Gdje sam u tom trenutku željela biti.
Glupo mi stajati pred gledalištem i deklamirati.
Zato šutim.
Ne zato što ne znam pjesmicu.
Mama me poslije priredbe ljutito vuče doma za ruku.
Jer su sva druga djeca recitirala. A ja nisam.
Jer ona zna da ja znam tu pjesmicu.
Jer zaslužuje da i njezina djevojčica recitira.
Glasno. A ne šuti.
I tvrdoglavi se.
A ja nemam pojma zašto se ljuti.
Niti čemu recitacije zapravo služe.
Kasnije u školi nikada ne dižem ruku.
Iako uglavnom uvijek znam odgovore.
Jer ne vidim svrhu dizanja ruke.
Zato mi oca pozivaju na razgovor.
Ozbiljan. Razgovor. Ne otac.
„Znate, vaša kći zna, ali se ne javlja.“
„ I? U čemu je problem?“, pita on naivno.
„Znate, mora se javljati. Mora pokazati da zna. Kao i drugi.“
„Ali ona nije kao drugi“, kaže otac misleći da je u redu ne biti kao drugi.
Na sveopću zgranutost moje razrednice.
U REDU? U redu je biti drugačija?
I ne pokazati svima da znaš ono što znaš?
Čak i ako ne znaš?!
Jer dizanjem ruke se pretvaraš da znaš.
Poželjno je dići ruku i kad ne znaš.
Sumnjivi su oni koji znaju, a ne žele to pokazati.
Dokazati.
U gimnaziji i dalje ignoriram dizanje ruke.
Nezainteresirana sam za one koji se javljaju.
Ambiciozni i ponosni pokazuju da znaju odgovore na pitanja od životne važnosti:
„Koliko kvadratnih metara ima Obala slonove kosti?“,
„Koliko stanovnika do 1,5 m visine ima Fiji?“
„Na kojem meridijanu se nalazi buha koja je jahala zadnjeg dinosaura?“
„Kojeg dana, mjeseca i godine u koliko sati je ispaljena pretposljednja strelica
u ratu Zulu plemena i kako se zvao vračev pas koji je spavao ispod trećeg drveta?“
U gimnaziji više ne zovu roditelje na razgovor.
Tako da mogu ne-dizati ruku do mile volje.
Na fakultetu nisam morala dizati ruku.
Da jesam, ionako ne bih.
E, sad, kad nešto toliko ne volite kao što ja ne volim biti u centru pažnje,
onda vas život baš tamo gura.
Zašto, pojma nemam.
Možda život misli, što ja tu imam nešto ne voljeti.
Pa me tjera da zavolim.
Jer zaredalo mi u zadnje vrijeme.
Vuklo me da budem glavna, da govorim pred publikom, da pametujem,
da me citiraju, da me slikaju, da mi zahvaljuju što sam pametovala.
O stvarima za koje me baš briga.
O stvarima za koje znam da se neće promijeniti u sljedećem milenijumu.
O stvarima koje radim svakodnevno samo kako bih platila račune.
Jer već i vrapci znaju da bih ja u penziju.
Al, ne da mi život. Moj.
Kaže mi: ima da malo pametuješ.
Da te ljudi vide.
Da te čuju.
Dosta si šutila.
I ne-recitirala.
Ima svi da saznaju da znaš te recitacije.
Tko zna, da sam odrecitirala onu prvu pjesmicu kad sam imala 5 godina,
možda bih sada bila na miru.
Ovako mi se i život sveti.
A ne moš ti protiv života. Svog.
Kad on nešto naumi, bolje da se predaš.
Pa sam se predala. Skroz-naskroz.
Uperite reflektore na mene!
Dignite zastore!
Prostrite tepihe !
Zovite me u UN, EU, Sabor, Predsjedničke dvore !
Jer, mislim si ja, ako pokažem da sam se predala, možda uspijem.
Pa me konačno život prestane tjerati tamo kamo mi se ionako ne ide.
Da radim ono što mi se najmanje radi.
I ostavi me u mom miru.
U nevidljivosti.
Daleko od bjesomučne gomile.
P.S. Hvala Živjeti svoj život na prekrasnim riječima podrške koje su
mi zaista pomogle da shvatim neophodnost predaje, iliti lekciju
da su nepoznati putevi kojima život naš operira 
Post je objavljen 02.12.2009. u 15:18 sati.