Navodno jedna od najvećih tržnica u latinskoj Americi, Mercado La Merced ima 5514 štandova. Nalazi se na mjestu gdje je bila aztečka tržnica prije dolaska Španjolaca. Tržnica je podijeljena na sedam dijelova, od kojih je šest specijalizirano svaki za različitu robu, a sedmi dio je tradicionalna tržnica hrane i pića.
Izlazim iz metroa ravno u srce tržnice sa štandovima prepunima hrane. Posve je neobično da je izlaz iz metroa točno u središtu hale tržnice. Svaki njen dio ima svoju halu nadsvođenu bačvastim svodom. Svaka je dužine 100 do 200 metara, a dužine sigurnih 500 metara, ako ne i više. Hodam i hodam među štandovima hrane. Nema čega nema. Jabuke, banane, manga, limete – no, sve izgleda nekako preumjetno, ispolirano. Zakleo bih se da je ovo umjetno uzgojeno voće. Zatim avokada, kukuruz, luk, rajčice, krumpiri – i oni su umjetni. Ali daleko je najviše čili papričica. Uživam šetati tržnicama jer su odličan prozor u gastronomske navike svakog mjesta. A ovdje u Meksiku očito čili caruje. Mnogi štandovi ih imaju nekoliko vrsta. A čuo sam da postoji čak 250 različitih vrsta čili papričica. Potom razno nepoznato voće i povrće neobičnih oblika. A onda čitav niz štandova isključivo s kaktusima – zapravo mesnatim listovima kaktusa tzv. nopalesima, koji se ovdje kuhaju u umacima. Prodavači iza tezge ih čiste od bodlji, a neki i režu njihovo mekano meso na komadiće. Jedna bakica prodaje trave za razne boljke. Kod drugog djedice kupujem četvrt kile osušene jamaice tj. hibiskusa. Jedna žena Indijanka i njena kći prodaju chapulinese tj. skakavce – naravno, sušene. Probao sam kaktuse u Tajlandu i ovdje mi se baš ne probavaju. Htio bih samo okinuti koju fotku, ali do mene dolazi glas: “No senor! Fotografiranje nije dozvoljeno!”.
Nakon deset minuta hoda napokon dolazim do suprotnog kraja hale. Vraćam se natrag prema metrou. Ali metro sada ne mogu naći u ovom labirintu štandova. Pitam jednog djedicu.
“Ahi. Drugi prolaz lijevo i onda prvi desno.”, daje mi upute.
Ja skrećem u drugi prolaz lijevo i zatim u prvi desno. No, metroa ni na vidiku. Pitam bakicu sakrivenu iza piramide avokada.
“Odmah tu iza ugla.”, odgovara mi pokazujući naprijed lijevo.
Naravno da iza ugla ne pronalazim metro. Nekoliko pitanja i nekoliko odgovora 'iza ugla' kasnije, ipak pronalazim ulaz u metro. Uspijevam se izvući iz La Merceda.
Metro me vodi na potpuno suprotni kraj grada. U San Angel i Coyoacan. Ovo su u aztečko doba bila dva odvojena naselja na obali jezera Texcoco, nasuprot otoka na kojem je bio izgrađen Tenochtitlan. Danas, petstotinjak godina kasnije, rastući Ciudad de Mexico u potpunosti je progutao ova dva naselja. No, i San Angel i Coyoacan uspjeli su sačuvati intimnost i mir, kojeg je u Ciudad de Mexicu zaista teško pronaći. Dražesni mirni trgovi okruženi šarenim kolonijalnim kućicama, uske šarene ulice s još kolonijalnih kućica... Potpuni kontrast ostatku Ciudad de Mexica i zaista imam dojam kao da se nalazim u nekom drugom gradu. Nije čudo da su dva velika meksička umjetnika Diego Rivera i Frida Kahlo izabrali upravo San Angel i Coyoacan za svoj život i rad.
Vraćam se u centar. Večer Kaja i ja provodimo u posljednjoj šetnji prekrasno osvjetljenim Zocalom. Upravo u tom trenutku dvadesetak vojnika spuštaju onu ogromnu meksičku zastavu sa stijega na Zocalu. To da je potrebno čak dvadeset vojnika da ju spusti, samo govori koliko je velika. Građevine oko trga ukrašene su božićnim ukrasima. I mnoge ulice i trgovine. Danas je točno mjesec dana od Badnjaka pa je cijeli grad osvanuo u novom ruhu.
Post je objavljen 07.10.2009. u 15:03 sati.