Iskustvo je ljudi, kako postoji vrlo malo lijekova koji uvijek djeluju. U slučaju velika razočaranja i intenzivne tuge, postoji lijek koji djeluje bez greške, tako dugo dok se ovaj lijek koristi pažljivo i ustrajno. To je zaborav samoga sebe i pomaganje drugome. Davno prije upamtio sam rečenicu iz jedne knjige: "Spasi drugu dušu, i ona će spasiti tvoju." Mislim da se samoočuvanje sadržano u ovoj misli dobro uklapa s opomenom našega Gospodina: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" (Mt 22,39). Djela milosrđa su za ranjeno srce kao mnogo doza lijekova.
Kada izgubimo drage osobe ili kada neuspjeh pohara našim nastojanjima, skloni smo povući se u špilju samosažaljenja i lizati vlastite rane. "Zašto bih trebao misliti o nekome drugome? Nitko ne misli na mene. Nitko me ne voli pa ću se ja sam voljeti, a svijet nek' ide svojim putem."
Takvo ponašanje vrlo je privlačno kada je netko duboko ranjen, ali ni najmanje ne pomaže i sukobljava se i s Kristovim primjerom i s njegovim riječima. Poruka evanđelja je da nas je Bog volio kada mi njega nismo voljeli. Krist je položio svoj život za svoje prijatelje kada je znao da će ga oni napustiti. Njegov navještaj Muke i njezina uloga u spasenju svijeta - "kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi" (Iv 12,32) - označavali su njegovo bezuvjetno milosrđe koje je plamtjelo usred zastrašujuće tame. Njegova molitva za oproštenje na križu - "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" (Lk 23,34) - krajnji je izraz upravo onoga o čemu govorim, lijek za tugu i neuspjeh: milosrdna ljubav.
Možete vjerovati (i biti u pravu) kako vaša rana prouzročena gubitkom voljene osobe neće nikada zacijeliti. Možete se boriti da oprostite nanesenu nepravdu i znati da je nećete nikada moći oprostiti, ali Kristov primjer može vas izvući iz samih sebe. Veličanstveni savjet sv. Ivana od Križa to vrlo uspješno izražava: "Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i ubrat ćeš ljubav."
Prvi korak u vrijeme boli je vratiti se svojim obvezama - brinuti za one koji ovise o vama. Ovo se često radi uz znatnu muku. Depresija nas uhodi dok se mi doslovno vučemo uokolo. Nutarnji glas, glas ranjenog bića viče: "Oh, ostavite me na miru, svi, i pustite me žalovati ili bjesnjeti." Ne slušajte ovaj glas!
Sljedeći korak je odgovoriti posebnim potrebama onih koji su očajni ili i sami u tuzi. Ako se radi o smrti u obitelji, vrlo je mudro brinuti se o svima drugima i osigurati da sve teče u redu. I sam sam otkrio, kada sam bio u velikoj osobnoj nevolji, da neizbježno ima netko tko je u gorem stanju od mene, sam, odbačen, bolestan ili na umoru. Uspio sam se oduprijeti nagonu da se brinem za sebe i pokušao sam biti tu za dotičnu osobu. Vjerojatno nisam bio od velike pomoći, i sebi sam učinio više dobra nego njemu, ali ipak bio je zahvalan ili je u najmanju ruku to prihvatio.
Velikodušnost, milosrđe, ljubaznost, briga za druge, čak i strpljivost su načini ispunjenja Isusova savjeta kada je rekao da ljubimo svoga bližnjega kao sebe samoga i da budemo milosrdni kao što je Bog milosrdan. U ovakvim vremenima smo prenapeti i možemo lako planuti na nekoga. Tada trebamo biti spremni ispričati se - a to je veliki čin milosrđa i brige o drugome, o kojem tako malo mislimo. Kako je plemenito vidjeti nekoga tko je opterećen kako nosi terete drugih! Što je dojmljivije od suosjećanja i milosrđa onih koji opraštaju drugima dok u isto vrijeme sami ne primaju nikakvu utjehu ili milost?
Privodeći ovu knjigu kraju, razmišljam o velikom primjeru mog prijatelja Terencea Cookea, koji se gotovo cijelo desetljeće tiho borio s rakom. Sjećam se cijelog niza prizora - njega kako stoji na kiši pozdravljajući ljude nakon sv. Mise, samo tjedan dana nakon što je saznao smrtnu dijagnozu (za koju mi tada nismo znali), njegove strpljivosti s onima koji su ga kritizirali, njegova milosrdnog opraštanja svojim neprijateljima, njegove oslobođenosti od duha osvete i njegova stalnog zanimanja za dobrobit onih u nevolji. Vrijeme života koje mu je preostalo je trebalo biti upola kraće od onoga koliko je bilo, njegovi posljednji mjeseci su trebali biti vrijeme postepenog pogoršanja, no on je uporno radio za dobro Crkve kao i za dobro svih onih kojima je mogao pomoći. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana života razdijelio je svoje vrijeme na duga razdoblja molitve i na pisanje pisama o vrlo ozbiljnim temama kao što su život i svjetski mir. Čak je napisao i pismo utjehe bostonskoj Crkvi povodom smrti kardinala Madeirosa.
Značajka ovog vrlo osjetljivog čovjeka bio je veliki zaborav samoga sebe. Njegova osjetljivost nije se razabirala iz nikakvih njegovih pritužaba nego prije iz njegove sposobnosti da bude svjestan osjećaja drugih, da predusretne njihove potrebe i da pokuša izbjeći ono što bi im bilo uvredljivo. Rijetko bi vam govorio o svojim tugama i bolima već bi brzo i po navici svoju pozornost usmjeravao na vaše potrebe. Sjećam se svoga zadnjeg posjeta dok je ležao i umirao u svom domu. Bio je to vrlo srdačan i radostan susret i vrlo je lako otjerao misli od svog trenutnog trpljenja i od povreda iz prošlosti. Sljedećeg dana ja sam bio hospitaliziran zbog operacije srca, i on je zamolio svoju sestru i bliskog prijatelja svećenika da me svakako posjete i da mi odnesu dar. Tada je već bio posve blizu smrti. Cijeli svoj život trudio se živjeti blaženstva, osobito milosrdnu ljubav. "Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!" (Mt 5,7)
Primjer života Terencea Cookea, kao i tolikih slugu Božjih, jasno nam predočava činjenicu da je milosrđe najbolji lijek. Ono je lijek duše. Milosrdna ljubav neće samo sve prevladati, ona sve liječi. Za one koji su ga voljni iskušati, čak i uz neodlučnost i oklijevanje, njegovi učinci bit će trajni i blagotvorni.
Benedict J. Groeschel, "Izlazak iz tame"
Post je objavljen 30.11.2009. u 08:30 sati.