Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gluhikutak

Marketing

Život je kockica u omiljenoj boji.

Photobucket

Pet Shop Boys, dvojac koji je na svojim fotografijama od početka naglašavao ekstravaganciju u pomirbi s korporativnom strogoćom - bilo da se radi o poslovnim odijelima, šarenim kostimima koji namjerno negiraju klasičan kroj, trenirkama ili ležernom odmaranju u parnoj kupelji.

Kao djetetu, omot za njihov debi-album "Please" nije mi mogao biti odbojniji... uostalom, kao i silno mnoštvo drugih - sličnih ili manje sličnih primjera. Međutim, takvo 'siromaštvo' neiskorištene bijele površine omota ploče na kojoj je diskretno vrištala mala sličica jedva prepoznatljivih Pet Shop Boys očito je ispunila svrhu i privukla pažnju u moru drugih agresivnijih, šarenijih primjera izloženih na policama nekadašnje "Fonoteke". Čuveni moto "Više je manje" definitivno uvijek ima učinka. Samo nam treba vremena u životu da shvatimo to.

Pjesmu "West End Girls" sam nekako spontano zavolio iako me ista nije u početku pretjerano potaknula da istažim o kome se uopće radi. Moja fascinacija muzikom (a kasnije i vizualnim kodom) Pet Shop Boys, dogodila se u vrijeme kad se pojavio spot za njihov sljedeći veliki hit. Sjećam se omanjeg članka tih godina u Politikinom mjesečniku "Rock"; "Pet Shop Boys spot za svoju novu pjesmu planiraju snimiti nedaleko od Zagreba"... U tom trenutku nije bilo navedeno ni mjesto ni pjesma. Ubrzo se ispostavilo da se radi o hitu "Heart" - smještenom u sablastan ambijent dvorca u Mokricama, gdje usamljeni vampir nestrpljivo očekuje svježu dozu krvi. 'Ugriz ljubavi' imao je svoj učinak, te godine je izvjesna većina slušatelja postala opčinjena zvukom Pet Shop Boys - ploča "Actually" bila je i ostala u mojem srcu do danas. Tu fascinacija tako uobičajenim pop-zvukom a opet podvučenim subverzivnijim, brutalnijim nijansama nije prestala...

Jedan zanimljiv krug time je definiran upravo na zagrebačkom nastupu Pet Shop Boys, 29. 11. 2009. - njihovom drugom u nas po tom pitanju (ili ako baš inzistirate, trećem, uzmemo li u obzir gore-spomenutu avanturu s vampirom) - pjesmom "Heart" kojom su započeli izuzetan nastup i pjesmom "West End Girls" kojom su, u obliku gromoglasno ispraćenog bisa, isti završili. Između se dogodila jedna predivna interakcija novih i starih hitova, grafike, publike, spontanih plesnih kretnji, ironije i dobre zabave.

René Magritte, Gilbert & George, De Stijl, doza kiča, tajanstveni g. Senada, Warhol, dioničko društvo, futurizam, sport i rekreacija... sve to sažeto je u dugogodišnjem imidžu Pet Shop Boys, dvojca koji je imao tu sreću u životu podrediti stvari vlastitom ukusu - s velikim naglaskom na riječi 'ukus'. I to onaj korporativne naravi - dvojac koji itekako dobro balansira, prihvaća i razumije vizualni i (popularno) glazbeni jezik, bez opterećivanja suvišnim detaljima, bez kojih se itekako može.

Neil Tennant i Chris Lowe možda ne bi imali adekvatniji vizualni smjer da u njihov život nije ušao i jedan od istinskih magova vizualnog minimalizma - Mark Farrow. No opet, s druge strane, ovaj je dvojac dovoljno načitan i obrazovan da je bilo samo pitanje vremena kad će otvoriti vrata suradnicima, na zajedničkom usavršavanju vlastitog stvorenja kakvo je "Pet Shop Boys", uvijek mu dajući adekvatnu dimenziju "manje".

Skloni eksperimentiranju ili bolje elementu konfuzije i iznenađenja istovremeno, Tennant i Lowe su probali sve - a da se pritom nisu, ili su se vrlo rijetko, opekli o neki od povučenih poteza. Najnoviji potez je domišljata, oku ugodna, šarena stilizirana kvačica koja upotpunjuje naslov novog albuma, "Yes" i informira vizualni dio aktualne svjetske turneje. Album "Yes" ćete upravo 'potvrdno' - ili voljeti ili mrziti, ovisno o vašoj slušateljskoj 'orijentaciji' iako ista definitivno nije uvjet za prihvaćanje ili odbijanje. Pet Shop Boys su, vjerujem, svjesni te činjenice i ne brinu se previše oko toga. Za razliku od prethodnika zvanog "Fundamental", "Yes" je manje agresivan i ne nosi nužno pečat elektro-minimalizma kakvom su hrabro pristupili snimajući vlastitu inačicu "crne kutije", ali u "Yes" je i dalje sadržana esencija naivnog, srdačnog i sarkastičnog tona po kakvom smo oduvijek pamtili i po kakvom ćemo i dalje pamtiti Pet Shop Boys.

Posebno nakon ovako sjajno održane sinteze zvuka i slike uživo.

Post je objavljen 30.11.2009. u 00:28 sati.