Pregled posta

Tomislav Čadež

Naš najpoznatiji glumac Rade Šerbedžija obratio mi se s nekoliko rečenica pokude prošli četvrtak, posredstvom Jutarnjeg lista, ravno iz Hollywooda, a s filmskog seta novog blockbustera iz serijala o Harryju Poteru, gdje glumi Gregorovicha, najvećeg majstora za izradu čarobnih štapića. Prvo se ljuti jer sam: “Pisao o Johnnyju Štuliću. Drsko. Sramno. Uvredljivo. Ta, on se nije izvalio iz pelena kada je Veliky Johnny bio idol i nas starijih od njega. Napisao sam pismo o tome i nisam ga poslao.”
Nadalje, Šerbedžiju žesti i ovo: “Opet, eto, nekidan čitam i njegov uvredljiv članak o Zlatku Vitezu. On se našao da kao sveti Petar dijeli ključe od raja ili pakla nekome tko je cijelog života radio pošteno u teatru, bio jedan od najtalentiranijih i najuspješnijih glumaca svoje generacije i cijele Hrvatske...” Objasnio je i kako sam ja “poletarac” koji “svoj imidž gradi na a priori negacijama svega što je nekada predstavljalo i još uvijek predstavlja neospornu vrijednost” te da “naprosto želim umjetnike uvrijediti, ismijati i poniziti”, a kao ispravne kritičare navodi pokojnog Petra Brečića te i dalje vrlo nakostriješenog Igora Mandića.

Na čarobnom setu

Što je snašlo Radu Šerbedžiju da s čarobnog seta za djecu, za najraskošniji film u svojoj karijeri, piše pismo o Čadežu, koje onda ne pošalje, pa ne znamo je li pisao meni, Štuliću, upravi Vodovoda, Centralnom komitetu ili možda, kako je i ispalo, sebi? I zašto mu se ja pod tim čarobnim štapićem ukazujem čas kao poletarac, a čas kao sveti Petar? I od čega brani Zlatka Viteza, ratnog profitera u sektoru kulture te najpoznatijeg i najglasnijeg srbomrsca svih donjogradskih šankova iza ponoći? I zašto me svojim nepismenim rečenicama proziva zbog Štulića, o kojem sam pisao iz duše, krajnje sentimentalno? I zašto poteže Mandića, Brečića i vraga za rep?
Razmišljao sam valjda o svemu tome tonući u san. Usnuo sam da sam Krešimir Horvat, glavni lik iz Krležine drame “Vučjak” i da pišem pismo Radi Šerbedžiji, koji je toga Horvata više puta igrao u teatru i na televiziji. Vučjak je možda ključna drama Krležina stvaralaštva. Glavni lik, novinar Krešimir Horvat, kuburi poslije rata u redakciji Narodne sloge, iz koje bježi na selo, gdje upoznaje učiteljicu Marijanu pa zatim i opasnu globtrotericu Evu, s kojom, nakon kriminalne avanture, bježi u Ameriku. Važan je lik u snu koji slijedi i Ljubiša Ristić, u bivšoj Jugoslaviji veoma poznat srpski avangardni kazališni redatelj…

Evo toga sna, odnosno pisma:

Štovani gospodine,

ne želim Vas uvrijediti, ali novinarstvo ne trpi okolišanje, pa da vam odmah kažem: vi ste jedan talentirani đilkoš s vječitim kompleksom provincijalca što se skiće Los Angelesom nakićen Krležinim šeširom kao Indijanac “medicinom”. Vi sebe, ukratko, ondje predstavljate kao živopisnog urođenika sa zabačenog ruba nekog kontinenta, a doživljavate kao na trenutke glavnog, najšarmantnijeg bekriju umjetnika u globalnoj kafani zvijezda. Kako je do toga došlo, i zašto, pokušat ću vam objasniti u ovome pisamcetu. Koncentrirat ću se, među ostalim, i na taj sivi borsalino što ga ne skidate s markantne, sijede glave, tu realiziranu metaforu vaše ambicije da postanete intelektualac. Razmotrit ću, dakle, vaš Krležin kompleks.
Vi vjerojatno slutite zašto vam se baš ja obraćam. Naime, vaša je sudbina prilično nerazdvojna od moje, i vi se mene možda nikad i nećete riješiti. Da nije bilo mene, vjerojatno nikad ne biste završili kod Krleže na Gvozdu onoga kobnog dana kad vas je duboko povrijedio. Ja mislim da ste mi se upravo zato, bez ikakve ironije, i obratili u našoj štampi kao poletarcu. No, moram priznati da me je isprva ipak zapanjio taj vaš pogled za koji vrijeme doista ne teče.
No, prije nego što nastavim, da vas ipak podsjetim na to tko sam. U Leksikografskom zavodu, koji se i ne može zvati nego po njemu, ja sam, najslužbenije što se može, ubilježen kao “ratni invalid, apsolvent filozofije i novinar”, a usto sam, također najslužbenije, “bolestan i ogorčen duhovnim, političkim i društvenim stanjem grada”. Ukratko, ja divljam.
Ali neću se služiti trikovima. Iznijet ću pred vas o sebi, i o vama, ponajprije ono što je Stari Mudronja već rekao ili što su drugi otkrili ili zapisali, pa čak i vi, i na to će vas, gdjegod mislim da je potrebno, upućivati bilješke u zagradama. Uzet ću i sebe kao svjedoka, jer, kao što vidite, nisam mrtav, tu sam, vratio sam se iz Amerike, kamo me je Ćudljiva Sovuljaga poslao kao svoga već tko zna kojeg po redu Adama, zajedno s Evom, i to puno prije nego što ste vi na tu Ameriku prvi put i pomislili, u svome inače prebogatom životu.

Slijepa točka

Uzet ću sebe za svjedoka i da vam objasnim tajnu svoga preživljavanja, koju, da vas utješim, još od kritičara i glumaca nije najušio nitko.
Bačen sam pod tiskarsku prešu, poput đavolka, 1923., prvo u tri broja Savremenika, pa u drugoj knjizi Sabranih djela kod Vošickog, a 30. prosinca 1923. prvi put su me pokušali oživjeti na tada jedinoj pozornici našega glavnog grada (Stanko Lasić, Krleža, kronologija života i rada, GZH, Zagreb, 1982., str. 173).
Ja, zapravo, priznajem, ne znam tko sam, samo znam da sam se dotad grubo, trajno, godinama, kronično, upaljeno, potisnuto, pa i silovito, kao kakav otpadak iz velikog rata, kuhao u sinesteziji pokretnih slika što su navraćale pred um Osjećajnog Krotitelja posve čisto; to su, usudio bih se reći, jezivo-patetični žanr prizori; to je usaljen, neobrijan podbradak posve konkretnog narednika, čizma jednog plavokosog dečka mrtvog pod ceradom, jednog otkinutog prsta, čovjeka bez očiju, zapaljenog sela i pjesme cvrčka u zahodu. Kuhao sam se, also, u ćudljivoj maternici njegova uma, u onim oljuštenim godinama perverznih laži i sakate gladi, poslije rata, kad je opet nova čizma zgazila nepametno stado horvatsko.
Ja vam, dakle, ne mogu točno reći svoje ja, to je moja slijepa točka, premda vam, primjerice, mogu otkriti kako su nastali moji drugovi u “Vučjaku”, u toj drami što me i dandanas okružuje, “u kojoj je dodir tragičnog i komičnog, ozbiljnog i smiješnog, pametnog i glupog vidljiv na prvi pogled, pa je cjelokupno dramsko zbivanje uvijek, gotovo u svakoj točci, duboko dvosmisleno”. (Stanko Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari 1914. - 1924., Globus, Zagreb, 1987., str. 200.).
Onaj kvrgavi Pantelija Crnković, narednik, postajvodnik oružničke postaje u Svetoj Ani, što je zakasnio da me uhapsi, on vam je zapravo stari Makso Vrećica, regrut još Petra Preradovića, iz Duge Rijeke, koji je govorio “evo nam milog ožujka”. Tobože pokojni Lazar Margetić, muž one moje seoske učiteljice ljubvnice Marijane što se iznenada vratio iz zarobljeništva, on vam je zapravo Lukačev sin Šime, za kojeg se vjerovalo da je poginuo na ruskoj fronti, a Evu Amerikanku koja me je neodgodivo zavela Orguljaš Strogi najvjerojatnije je uzeo Đureku Osmanu, koji je bio u Chicagu pa se optimistično vozikao u streetcarovima... O Margetićki, s kojom sam umjesto Lazara spavao, zapravo ne znam ništa, a i nikad me nije, pravo uzevši, ni zanimala... (Suzana Marjanić, Glasovi davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914. - 1921./22., Naklada MD, Zagreb, 2005.).

Živčano rastrojstvo

Evo, ja sam, dakle, u ovom snu prihvatio da sam vječiti poletarac. Imam dvadeset i neku, vratio sam se iz rata, ali ne 1918., nego 1995. (ja, naime, putujem kroz ratove kao kakav Harry Potter), i vidim sad sebe u onoj zadimljenoj redakciji, u Vlaškoj ulici, gdje se, doduše, više ne čuju, kao u redakciji Narodne sloge, “rotacije iz podruma kako grme kao lokomotive”, nego bolno, jedva čujno zuje ventilatori u metalnim kutijama s tvrdim diskovima, te se i dalje glože dva šefredaktora za jedno šefovsko mjesto, i tu se krivotvore dionice i kuha se politika, i trčkaraju Polugani, u doba kad “gospoda ministri i njihovi prokuristi, generalni direktori po bankama i kontorima (profiteri od topova, baruta, tkanine, kože, likera, brodova i lisičjih repova), ekonomski stručnjaci tipa Bora, Našičke i pokojne Ungaro-Croatae, pesimističkom zanovijetanju intelektualnih kenjkala nisu bili skloni.”
(Miroslav Krleža, Djetinstvo i drugi zapisi, Zora, Zagreb, 1972., str. 252.). I, priznajem, ne leži na početku, kao u Vučjaku, u haustoru ispred redakcije mrtav čovjek, ali to je samo prazna uvertira za dva leša; kao što znate, konačni je pobjednik te naše vlaškouličanske utrke, mlađi šefredaktor, na koncu, zajedno sa slučajnim suradnikom, skončao iza tog istog haustora, plativši cijenu za svoj takoreći preko noći izveden marš iz turopoljskog blata do vile podno Katedrale...
Ja sam, also, cio, ali potpuno živčano rastrojen, iza mene je na zidu poster s ljudskim kosturom i jedna prava-pravcata omča za vješanje visi, ja se krivim i redigiram, i gledam i razmišljam kamo da pobjegnem, a onda me obavještavaju da ste u redakciju stigli lično vi, ravno sa Zapada, gdje ste uspjeli da vas prime i gdje su vam se upravo stala otvarati vrata najblistavijih filmskih studija.
Navratio sam do mlađeg šefredaktora da vas razgledam, vi se mene ne sjećate, i ugledao sam vas pod tim šeširom. Tad vam je najbolje pristajao, a i trebao vam je, da vas štiti tamo gdje je i trebalo, na Jelačić placu, od uvreda okrutnih slabića što su na vama liječili svoje nižerazredne, horvatske komplekse. Da se razumijemo, ja vas ni za što ne okrivljujem, vi ste se, na koncu, provukli mimo rata, vi nikome niste ništa dužni, vi ste dobrodošli, i baš zato pišem vam ovo nesređeno pisamce.

Pogrešno odigran lik

Vi me niste primijetili, a ja sam vam već tada htio kazati kako ste pogrešno odigrali moj lik u onim Galićevim televizijskim pokušajima iz 1986., “Putovanju u Vučjak” i “Horvatovu izboru”. Naime, vi ste taj lik zamislili kao “intelektualca”, po vama to je nesređena i pijana osoba, koja je neurotična zato što je spora. Vi ste bili lijeni da uđete u tu ulogu, zato jer vas plaši njezin ključ. Postavit ću korisno pitanje ne samo vama: jeste li se ikad zapitali a kako sam to ja, takav, što mladi danas kažu spižđen, nepraktičan, invalidan, na koncu te ipak krvave drame, toga Vučjaka, preživio, utekao u Ameriku, i sad sam opet ovdje, pred vama, i vi me opet ne razumijete, a ja proučavam vašu lukavu snishodljivost lakomislenog sebeljupka, analiziram te vaše nemirne geste pelivana koji je pomislio da je Jupiter?
Vidite, also, ključ je u tome što sam ja konstruiran tako da za vaša glumačka mjerila odviše brzo mislim. A mislim brzo jer sam to naučio u ratu, gdje misliti, dopustite, prije svega znači djelovati i gdje se, da tako kažem, misli tek poslije. Naime, vaša gruba, jednostavna, đilkoška narav neće da shvati da bi jedan student filozofskog fakulteta mogao i ispravljati tipfelere i pucati iz mitraljeza.
Dopustite mi da vam objasnim i zašto me Dirigent Zaljubljeni nije ubio i zašto sam se znao obraniti i od grada, i od sela i od smrti. On je mene, also, simpatizirao sentimentalno, kao školovana oficirčina preživjelog ratnika: “Krleža se u vojsci zaista naučio da bude vojnik, ali ne u manevarskom smislu, već vojnik koji živo vidi svoga protivnika. Vojničko gledanje ostavilo je i tragove u načinu i metodama Krležine borbenosti, kako se ona pokazala u kasnijim njegovim fazama. Zanimljivo je, naime, kako Krleža u svojim borbama i polemikama prilazi gotovo uzorno taktički i strateški svom protivniku. On se ne bori razbarušeno, on gotovo strateško sistematski nalazi slabe strane svoga protivnika, grupira gotovo artiljerijski svoje argumente i onda ga napoleonski uništava.” (Branko Gavella, Književnost i kazalište, Biblioteka Kolo, Zagreb, 1970., str. 76.)
Nemojte, also, zaboraviti, da je Slomljeni Orao prvi među nama krenuo u rat, balkanski, 1913., i to preko Pariza, pa je u lipnju već stajao pred očima smrti, u Skoplju, u rukama srpskih kraljevskih vojničina za koje se došao boriti: “Još na početku puta našao sam se i ja vezan u negvama, u zatvoru, očekujući da budem prozvan, što je značilo biti strijeljan. To su bili šokovi pred premijerom: sve zečje u čovjeku skupi se u prknu, sunuo bi kao strijela, a vezan je. Blesavko zečić, ne vjerujući u istinitost ove opasne igre, ne snalazi se” (Predrag Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb, 1971., str 99.).
Also, on je jako brzo saznao što je strah pa je iznimno cijenio tu ne baš iznimnu činjenicu da sam se i ja dao uvući u rat, makar i u vojsku koja je bila toliko ceremonijalno, imperijalno glupa da se, poput one kasnije trapave JNA, naprosto morala raspasti. On je, dopustite, pritom cijenio i moje diskretno domoljublje, koje se ne da pokoriti ni popovima, ni političarima, ni bankarima, pa me je kao takvog nagradio dakle putom u Hollywood mnogo prije nego što ste vi za taj Hollywood i čuli.



Dhuupli čhivaasss

Sljedeći naš susret zbio se četiri-pet godina poslije, u potkaptolskom noćnom klubu, kod gospodina Kokanovića, gdje ste mi se htjeli približiti jer sam o vašoj glumi objavio članak. Opet ste bili pod šeširom, i vi ste mene pozvali da mi naručite viski. Privukli ste me sebi kao kakav nervozan gastarbajter; nakićen stric navratio iz Amerike pa dijeli osmjehe i kupuje simpatije, što bi Cigani rekli, u belo odelo, so zlatan prsten i zub... I vi ste otegnuli jedno neponovljivo: “dhaaj mhoomku dhuupli čhivaasss”. I zasiktali ste odmah potom da me častite pićem premda ja vas pljujem, da ste vi takav, iznad svega. Zagledao sam se u to vaše od dirljive praznine namršetno čelo...
Pođimo još koju godinu u 21. stoljeće. Vi sjedite posred Titova otoka, okruženi visokom divljači, i vi, opet pod škrlakom, ljetnim, bijelim, prostački nabijate karte s jednim krupnim rentijerom. Ja sam vas promatrao, baš iz prikrajka, ispijajući mlako pivo, i vi ste u tom trenutku bili potpuno sretni!
Budući da sam vam izvolio objasniti tko sam zaista i zašto sam uopće živ, nema smisla ni da vam tajim zašto vas je Brundava Pčela toliko voljela, baš kao sina. Upravo zato, jer znadete biti sretni. Ta Blaženi Skeptik u vama je prije svega vidio nekoga tko će uspjeti; smjesta je, also, prepoznao u vama dobitnu kombinaciju! Also, sve ono čega se vi stidite, njega je radovalo: vaša taština, vaš zdravo razblažen, za svaku umjetnost prijemčiv talent, i vaša u osnovi ispravna, ali jednostavna duša koja se najviše raduje prostim momentima.
Tu je vašu banalnu vitalnost Topla Sova obožavala, tu vašu graničarsku lukavost opremljenu drskošću. On je u vama vidio budućnost ne bez razloga! Naime, koga bi od vas poželjnijeg Užgani Panj mogao posiniti prije nego što se ugasi? I zato se rodila priča o šeširu.
Evo, ispričat ću je vašim riječima, kojima se prisjećate po vama ključnog razgovora s Gunđalom Nezdošlim: “Mali, kaj oćeš da ti ostavim? Ja bum umrl uskoro.” Ja sam mu rekao: “Nemate vi ništa, vi ste sirotinja”. Na što mi je odgovorio: “Kaj nemam. Ma, mulec jedan, imam svega, imam slika, imam novaca. Kaj ‘oćeš da ti ostavim?” I onda sam rekao: “Ostavite mi vaš šešir. Kad umrete da vas mogu prošetati trgom, Jelačićevim.” Odnosno, tada sam rekao Trgom Republike. A on je ostao tužan u jednom trenutku kao da je zamislio taj dan koji će biti uskoro kad će se to zaista desiti da će hodati samo njegov šešir na mojoj glavi, a on više ne.” (Intervju s Radom Šerbedžijom, T-portal, 29. 7. 2007.)

Neumjesno licitiranje

Izostavimo vaše neumjesno licitiranje vlastitom skromnošću. Also, kako vas nije stid spominjati da vam je nudio novac? Znao je da ćete poželjeti šešir (i njega, kao zeca u njemu). I nije, dovraga, bio tužan. Bio je sentimentalan, brinuo se za vašu budućnost. Jer evo već letimičan pogled na vašu priču odaje vaš problem: pa rekli ste mu, obećali, da vam taj šešir treba za špancir po Jelačić-placu, a vi se njime kitite po Sunset Boulevardu... Znao je on, zar sumnjate, da nećete ispuniti to lakomisleno obećanje i da ćete taj maršalski borsalino nosati po svijetu kao mačak konzervu na repu. Zato vas je, takoreći, i uzeo pod svoje, da se podmetnete pod taj šešir. Vi ste za Vječitog Starca bili dijete sreće, a taj šešir njegov tajni uređaj za vaše daljnje praćenje.

Naporni brko

No, vi ste mu nezahvalni. Also, vas i dalje muči to što vas nije shvaćao ozbiljno. Štoviše, vi se toga stidite, vi ste to potisnuli u sebi i bezrazložno se mučite. A Skeptični Propeler samo nije htio da vi nastradate, da se petljate s egzistencijom. Ta svaki bi otac tako postupio.
Dopustite mi da vas podsjetim o čemu se radi. Godine 1978., ili potkraj 1977., ni ja se više ne sjećam točno kad (znam da sam se krio na ormaru), vi ste u pratnji onoga odlučnog, ali baš napornog brke, onog redatelja Marka Ristića, navratili kod nas na Gvozd. Taj ga je Ristić već dulje vrijeme proganjao s molbom da mu dopusti da za svoju predstavu spoji moj i lik moga kolege i imenjaka iz drame “U Logoru”, u čemu je poslije i uspio, a vas je tad poveo jer ste trebali igrati glavnu ulogu, upravo Pisca, u “Pijanoj novembarskoj noći 1918.”. Ali, jao, Punoglavac Vatreni je poludio, predstavu vam je zabranio, a na redatelja se izvikao da ga želi posvaditi s partijskim vrhom i usput dodao: “Slušaj, Ristiću, nemoj mi glumce dovoditi kad su ovako ozbiljne stvari u pitanju!” (Darko Hudelist, intervju s Markom Ristićem, Globus, broj 968, 2009.)
Ristić misli da se Medvjed Sjeverni zastidio pred vama. Ali nije, on je doista mislio što je rekao, kod takvih stvari nema povlačenja. On je vas doista htio zaštititi od ozbiljnih stvari, od politike, od borbe, uostalom, koja i ne može nego biti prljava i uzaludna.



Pučkoškolski memoari

Eto, sami ste prizvali Igora Mandića koji je, baš nekako u to doba, isto navratio na Gvozd: “Tako sam u februaru 1978. godine pokušao iz njegovih usta izmamiti autentično objašnjenje o polemici koja se vodila oko ‘Dijalektičkog antibarbarusa’, ali mora biti da sam se na Gvozdu ponašao kao slon u staklarskoj radnji, sudeći barem prema bilješci koju donosi Enes Čengić (U knjizi ‘S Krležom iz dana u dan - 1975. - 1977., ‘Ples s vulkanima’, knj. 3, Globus, Zagreb, 1985.): ‘15. II 1978. - Dolazio mi je Igor Mandić da traži intervju i pruži mi šansu da Bakariću odgovorim na tekst u kojem govori o mom razilaženju s Partijom. Moram reći da sam se jako uzrujao. Odakle mu je uopće takva ideja mogla pasti na pamet. Zar je meni danas potrebno da idem u polemiku s Bakarićem. Uostalom, s Bakarićem se slažem u osnovnim i bitnim stvarima’” (Igor Mandić, “Zbogom, dragi Krleža”, Književne novine, Beograd, 1988., str. 7-8). Vi ste toga dana ranije, u Kumrovcu, već vidjeli i njega, i Tita, i Bakarića, i Šuvara, i vama nije bilo jasno zašto ne reagiraju na vaše recitacije. Niste shvaćali koliko je situacija ozbiljna, i da su ti starci opasni i da nisu smiješni.
I sve ste to uredno prešutjeli u vašim pučkoškolski sročenim memoarima (premda ste se za naslovnicu također dali uslikati pod magičnim šeširom), na stranicama koje se bave upravo Ristićem, vama i Sovuljagom Starom (Rade Šerbedžija, “Do posljednjeg daha”, Profil, Zagreb, 2004., str. 120-121), i na što vas Ristić u spomenutom intervjuu i upozorava.
Ozbiljnost situacije, da ne kažem sudbine, nije shvaćao ni Mandić. Ali za njega je već tad ionako bilo prekasno. Što mislite zašto njega nije posinio? Pa zato što je unaprijed u njemu ugledao očajnika! Also, tko sije vjetar, žanje oluju, i on je jasno vidio kako će taj krepki, stasiti mladić završiti u kuli črnomerečkoj, gdje će kao stari, još naoštreni kobac, stražariti nad kasarnama Iličkim više bez ikakve potrebe da vjeruje u budućnost. Oksimoron Strašni urlao je, dakle, na vas poput kočijaša, a vi i danas čekate kad će ponovno podviknuti, pa i u toj svojoj školskoj zadaći, koju zbilja lakomisleno nazivate memoarima, redate nespretne sličice iz arhiva svojeg mišjeg srca i lavlje taštine.

Nikada niste čuli Štulića

Vas, očito, niti kubrickovski uzgon ne može odovjiti od sitnog, promoćurnog kvarenja stvarnosti pa ste meni na dušu stavili i Štulića, premda ja možda upravo sada “iza prozora nemirnog sna osjećam njihove sjene, gledam kako kroz zidove plešu kurvini sinovi...”
A vi Štulića nikad niste čuli, kao što niste ni čitali Ludog Šeširdžiju, koji vas je, eto, posinio. Jer da jeste, umjesto da ste gladili njegov borsalino, zacijelo biste u Zlatku Vitezu prepoznali kakvog potkaptolskog mesara, zadriglu ljudeskaru od preko 120 kila, kojeg Domaćinskog što će rado ustrijeliti čovjeka kao šugavog psa iza plota.
Pa zar ne biste, da ste doista čitali Blagog Ovrhovoditelja, u tom krokodilu prepoznali vlastitog nesuđenog krvnika, koji je lično preda mnom šakom udario čovjeka samo zato što je u njemu prepoznao pravoslavca; koji je, lično preda mnom, stanarima jednog iličkog haustora prijetio da će ih pobiti iz kalašnjikova; u čijem su teatru, uz njegovo glasno odobravanje, gorile jednog bradatog generala, inače propalog redatelja što se proslavio srušenom ćuprijom i ugrabljenom tvornicom duhana, krvavo pretukle jednog mršavog glumca i njegovu djevojku.
I zar biste, da ste išta od Velikog Meštra doista pročitali, meni i dalje spočitavali što se usuđujem primijetiti da je taj troglodit Vitez okupirao Društvo dramskih umjetnika pa sam sebi podijelio sve njegove nagrade, za koga najbliži suradnici tvrde da posluje bez papira; also, zar biste se vi meni, koji se i dandanas baca na zvuk gričkog topa na pločnik kao krepana ptica, da ste išta pročitali, obraćali kao poletarcu?

Umirovljeni sabornik

Gledao sam, među ostalim, predstavu koju je umirovljeni sabornik Vitez, namireni ministar kulture jednog operetnog diktatora iz Blitve, okićen s gotovo više ordena nego Franjo Josip, napravio po kolažu tekstova Stare Sovuljage. Dopustite, pa to je ispalo toliko lažno i kvarno, da vam to teško mogu dočarati riječima. Pa on slaže njegove rečenice kao mrtve ribe u kašete, ma ne, to je gore, to je kao da đavo skače po djetetovu grobu!
Ako vam i dalje ništa nije jasno, zavirite u jednu gotovo recentu zbirku svojih pjesama, gdje ste na naslovnici opet pod borsalinom, i nađite pjesmu “Umro je posljednji krvnik” (Rade Šerbedžija, “Prijatelj ga kaže više ne poznaje”, Feral Tribune, Split, 2001., str. 70-71). Kad otkrijete o čemu se radi, kažite mi tko vam je u toj pjesmi draži: krvnik ili njegov posao? A ja ću vas dotad pričekati u nekoj redakciji, ili u nekom novom ratu koji ćete vi, ja vam to želim, izbjeći, koketno zaklonjeni obodom jednog pametnog šešira...

U snu vaš

Krešimir Horvat

Jutarnji list