Tko god se po prvi puta susreće sa ovom temom sigurno će biti iznenađen, a usudila bih se reći i šokiran činjenicom da su ljudi izuzetno senzibilna bića koja komuniciraju u puno većoj mjeri neverbalno nego verbalno. Zapravo, gotovo da sadržaj odnosno informacija koju prenosimo uopće nije važna, već samo način kako je kažemo i kako naše tijelo prati tu informaciju.
Ovih dana sam čula da bismo to mogli jednostavno testirati na način da neku emisiju na televiziji pogledamo bez zvuka. Kakve bi nam poruke prenijeli gosti emisije mahanjem ruku, položajem nogu, odrješitim pokazivanjem prsta, lupanjem šake o stol i slično?
Pogledajmo što kaže literatura o tome. Prof. Mehrabian je utvrdio postotak važnosti oblika komunikacije i njihov utjecaj na poruku. U brojkama to izgleda ovako:
55% VIZUALNA - govor tijela
38% GLASOVNA - kako kažemo
7% VERBALNA - što kažemo
"...Zbog toga svatko tko želi prenijeti svoje misli što potpunije, što jasnije i što točnije, treba stalno biti svjestan i tuđih znakova upozorenja koje šalje govor tijela", piše Peter Thomson u svojoj knjizi Tajna komunikacije (1998., 116.-117.).
K. Reardon u svojoj knjizi Interpersonalna komunikacija kaže da komunikacija obuhvaća sadržajnu i relacijsku komponentu. Komponenta sadržaja sastoji se od onoga što je rečeno ili učinjeno. Relacijska komponenta ili komponenta odnosa obuhvaća način kako je to rečeno ili učinjeno (Watzlawick, Beavin i Jackson, 1967.) Zgodan primjer je izjava ljubavi između dvoje ljudi. Ako nekome kažemo Volim te i pri tome smo namrgođeni, kažemo to kroz zube i k tome zamahnemo rukom, sadržaj se sigurno neće shvatiti kao izjava ljubavi već kao nešto potpuno suprotno. Ako pak nekome kažemo Volim te uz blagi pogled, nježno, blagim tonom glasa, takva izjava će se sigurno i doživjeti kao izjava ljubavi.
Zanimljivo je znati ono što nam K. Rerdon otkriva o dječijoj neverbalnoj komunikaciji. "U vrlo male djece pokret je prvenstveni oblik komunikacije. Djeca upotrebljavaju cijelo tijelo da bi saopćila svoje zahtjeve i potrebe. Relacijske su geste one kojima dijete pokazuje svoje osjećaje prema ljudima s kojima razgovaraju: "Relacijske geste mogu prenijeti osjećaje, kao što su simpatija, neprijateljstvo i oprez" (str 174.). Podsjetimo da ljudi nisu samo razumska nego i emocionalna bića . Onoliko koliko je djetetova vježba u neverbalnoj komunikaciji slaba, toliko će ono biti loš komunikator" Pitam se, možemo li to preslikati i na odrasle ljude? Podsjećam da se 55% komunikacije temelji na govoru tijela.
Prof. dr. sc. Zoran Tomić u knjizi Odnosi s javnošću: teorija i praksa navodi da je govor tijela podsvjesna reakcija tijela na poruku. Tijelo reagira spontano, a osobito izravno izražava osjećaje. Čak ako pojedinac i svjesno vlada govorom tijela, preostaju signali kojima se ne može upravljati i na koje se ne može utjecati. Mislim da je ova informacija vrlo važna svakoj osobi koja se bavi javnom djelatnošću.
D. Gottesman i B. Mauro, voditelji škole Center Stage Communications u Washingtonu, D.C., u svojoj knjizi Umijeće javnog nastupa se pitaju sljedeće:
Radi li vaše tijelo za vas ili protiv vas?
Tijelo radi za vas ako govornički stil podsjeća na vaše najbolje izdanje u privatnoj komunikaciji; na vaš prirodni, ponešto potencirani stil govora. Ako vaš prijatelj iznenada bane u sobu u kojoj vježbate, morao bi osjetiti da ste to vi, osoba koju poznaje, i da govorite kao u trenucima kad svom društvu angažirano iznosite nešto uzbudljivo ili važno. Ako mu se učini da sluša nekakvu napetu verziju vas samih, ili nekog izvještačenog dvojnika, vrijeme je da ozbiljno poradite na uklanjanju loših navika.
Najbolji način da analiziramo naše izlaganje i govor tijela je da se snimimo i pregledamo tu snimku. Kako kažu Gottesman i Mauro, moramo biti svjesni da se svatko užasava svog izgleda, ali to je jedan od efikasnih načina kako ćemo uočiti svoje prednosti i nedostatke te znati na čemu trebamo poraditi kako bismo bili uvjerljiviji u svome izlaganju. Da bismo mogli usavršiti govor tijela, trebamo ga prvo postati svjesni.
Utješno je što se i govor tijela može naučiti, no kao i za sve nove vještine za to je potrebno vremena. Recept je vrlo jednostavan i počinje dobrom voljom koju začinimo s malo truda i rezultati su zajamčeni.
Ivana Stanković
Literatura:
Zoran Tomić: "Odnosi s javnošću teorija i praksa", Synopsis, Zagreb - Sarajevo, 2008.
K. Rerdon: "Interpersonalna komunikacija", Alinea, Zagreb, 1998.
D. Gottesman i B. Mauro: "Umijeće javnog nastupa", Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.
Post je objavljen 28.11.2009. u 00:40 sati.