Marketing
BRDO NEBO (mjesto Mojsijeve smrti)
Mojsije je umro na brdu Nebo vidjevši ono za čim je žudio 40 godina.
Istina je. Sve se vidi, a kad je vedro vidi se i Jeruzalem. Cijela jordanska dolina, Mrtvo more, Jerihon.
Mojsije je umro sretan i zadovoljan, mirne duše, jer je nakon svojega grijeha shvatio da je Bog jedini bog i da kaznu treba pretrpjeti s poniznošću i prihvatiti s odgovornošću. 
Praotac naše vjere došao je do kraja svoga puta učinivši «svoj dio posla». Za njega kaže Biblija da poslije njega nije više bilo takvog proroka u Izraelu s kojim bi Bog pričao licem u lice. 
Čuda koja je Bog po njemu činio govore o tome koliko je bio blizak Bogu i Bog njemu.
Kažu da je njegov grijeh, osim što nije vjerovao da iz stijene može poteći izvor vode, i taj što je smatrao da može sam dovesti do kraja Izlazak iz ropstva. No, samo je Bog taj koji po odabranim ljudima čini velika djela. Zato je i za Izlazak bilo potrebno dva čovjeka (Mojsije i Jošua) kako se ni jedan ne bi mogao hvaliti da je nešto sam učinio. Preko njih je djelovao isti Bog, koji je jedini protagonist svakoga Božjeg čuda.
Čovjek se na tome brdu sjeti svih onih koji su njemu predali vjeru, koji su «praoci naše vjere».
Naši djedovi i bake, roditelji, pa i starija braća i odgojitelji.
Svi oni su nam prenijeli i usadili vjeru bilo riječima, bilo životom i primjerom.
To je pravo mjesto da se čovjek zahvali za dar vjere i za sve one koji su mu vjeru prenijeli i prenosili s koljena na koljeno.
Počevši od Mojsija, pa sve do naših roditelja.
Na ovom mjestu se čovjek jednostavno sjeti svih onih osoba koje su njemu svjedočili vjeru.
Praoci naše vjere nisu samo Mojsije, Abraham, Izak i Jakov, već i osobe nama vrlo bliske, osobe s kojima živimo (ili smo živjeli) zajedno iz dana u dan.
Osobe koje su nam svjedočile svoju vjeru možda i na «primitivan način», kako bi rekli «moderni» teolozi.
Jednostavnim poštivanjem nedjelje kao dana posvećenog Bogu i obitelji, poštivanjem petka kao dana nemrsa, sudjelovanjem na hodočašćima, moljenjem krunice i kada si pospan i umoran, darivanjem milostinje, pomaganjem sirotinji, nesebičnim sebedarjem za druge... sve su to stvari koje moderna teologija, u najmanju ruku, definira kao nešto srednjevjekovno, kao nešto zastarjelo, kao nešto nepotrebno - jer «važno je srce» (rekao bi Phil Bosmans).
Naši djedovi i bake, roditelji, pa i starija braća i odgojitelji.
Svi oni su nam prenijeli i usadili vjeru bilo riječima, bilo životom i primjerom.
To je pravo mjesto da se čovjek zahvali za dar vjere i za sve one koji su mu vjeru prenijeli i prenosili s koljena na koljeno.
Počevši od Mojsija, pa sve do naših roditelja.
Na ovom mjestu se čovjek jednostavno sjeti svih onih osoba koje su njemu svjedočili vjeru.
Praoci naše vjere nisu samo Mojsije, Abraham, Izak i Jakov, već i osobe nama vrlo bliske, osobe s kojima živimo (ili smo živjeli) zajedno iz dana u dan.
Osobe koje su nam svjedočile svoju vjeru možda i na «primitivan način», kako bi rekli «moderni» teolozi.
Jednostavnim poštivanjem nedjelje kao dana posvećenog Bogu i obitelji, poštivanjem petka kao dana nemrsa, sudjelovanjem na hodočašćima, moljenjem krunice i kada si pospan i umoran, darivanjem milostinje, pomaganjem sirotinji, nesebičnim sebedarjem za druge... sve su to stvari koje moderna teologija, u najmanju ruku, definira kao nešto srednjevjekovno, kao nešto zastarjelo, kao nešto nepotrebno - jer «važno je srce» (rekao bi Phil Bosmans).
Nismo li u tom «primitivnom» načinu izražavanja vjere ipak znali okusiti ono iskreno strahopoštovanje, onaj strah Božji, onaj odnos prema Bogu Svevišnjemu i Velikom, ali i Milosrdnom?
Ima li smisla vjera u Boga kojeg možemo «uhvatiti za bradu», kako to misle da čine teolozi?
Tko Boga može shvatiti?
Tko je toliko ohol da misli da toliko razumije Boga da Ga se ne treba ni bojati?
Sakrament pomirenja je zapao u krizu kada ljudi više nisu Boga gledali kao Svemoćnog, Velikog i Milosrdnog!
Zar se i sam Mojsije nije «zeznuo» kada je prestao Boga gledati na taj način? Kada je pomislio da je «zavrijedio» Božje prijateljstvo i da je sve njegova zasluga?
Naravno da je posumnjao kako će voda izvrijeti iz stijene, jer čovjek to sam sigurno ne može učiniti!
Kada Boga više nije smatrao Svemoćnim i Velikim, morao je se osloniti na vlastite snage, a to znači na vlastitu jad i bijedu!
Iskustvo nam govori da smo vrlo, vrlo moćni, ali nismo i svemoćni. Možemo stvarati takva «čudesa» i takve stvari kakve svijet nije vidio. Možemo postati slavni i bogati da nam se svi dive i čak da nas i štuju. Na kraju krajeva čovjek drugome čovjeku može dati život i može ga oduzeti – toliko smo moćni!
Sve to pada u vodu kada se stavimo pred ogledalo, kada se nađemo pred samima sobom, kada ostanemo sami.
Tada vidimo da sva naša djela nemaju nikakvu vrijednost, ako nisu u skladu s našim najdubljim uvjerenjima, ako nisu u skladu s našom savješću, tj. s Bogom.
I najhvalevrijednija stvar koju učinimo neće imati nikakve vrijednosti ako ju nismo učinili u skladu s Božjim naukom.
Ne zato jer nam Bog prijeti paklom ako ne radimo «po njegovom», već zato što tada radimo protiv samih sebe.
Ako pak budemo svjesni Božje prisutnosti u svakom trenutku našega života i ako budemo uvijek «računali» na Njega, onda će nam i «najbezvrjednije» odluke i djela postati izvor sreće, zadovoljstva i duhovnog rasta (npr.: obična lijepa riječ ili osmijeh ili neki mali znak pažnje koji će nekoga beskrajno razveseliti i značiti mu puno više od ikakvog materijalnog bogatstva!).
Mojsije je to shvatio taman pred kraj života.
Zna gdje je «zeznuo» stvar i zato je umro vedar i sretan. I
zato je svoju smrt podnio na taj način kao da ide ususret Prijatelju koji je uz njega bio cijeli život, a kojeg je Mojsije par puta u životu zapostavio i pravio se «toša» kao da Ga nema.
Mojsije je shvatio da čast, slava, upravljanje silama prirode (što je Mojsiju jako dobro išlo) nisu ništa naspram Prijateljstva koje mu je Bog pružio.
S kime je Bog bio tako blizak da bi s njime pričao licem u lice?
To može biti samo prijatelj Božji.
A pravi prijatelj te ne napušta kada ga jednom (ili čak i više puta) razočaraš. On ostaje uz tebe znajući da će kad-tad izaći na vidjelo prava osoba kakvu poznaje do u dno duše. Bog je idealni prijatelj. On te čeka da se «opametiš». Čeka te, ako treba, i do smrti.
Kao što je čekao Mojsija, tako čeka i nas. Nadajmo se da neće i nas trebati čekati do trenutka naše smrti.
Učimo od Mojsija, ali budimo malo brži od Mojsija, jer je on živio 120 godina, a mi, uz puno sreće, samo 80-ak godina.
Na brdu Nebo je postavljen i spomen-križ s likom zmije koji podsjeća na mjedenu zmiju koju je Mojsije postavio u pustinji da Izraelce spasi od ujeda zmija otrovnica. Raspeti Isus i zmija su na tom spomeniku «isprepleteni» i povezani na umjetnički način, ali s velikom teološkom porukom:
Na jednoj strani uzdignuta zmija na brdu Nebo, a na drugoj strani prešavši jordansku dolinu, Isus uzdignut na drvo križa u svetom gradu Jeruzalemu.
Oboje na spasenje ljudi, zmija za Izraelce, a Isus za cijelo čovječanstvo! Kao što je zmija od mjeda bila uzdignuta u pustinji da zacijeli bolesti zmijskog otrova, tako je Isus bio uzdignut na drvo križa da zacijeli bolesti grijeha i smrti.
Samo, Isus je jednom zauvijek spasio nas koji vjerujemo, te smrt i grijeh nama više nisu gospodari i zato ne trebamo uvijek iznova tražiti neka «čarobna rješenja», već se vratiti onome koji je uzdignut na drvo križa – jednom i zauvijek!
Post je objavljen 27.11.2009. u 12:04 sati.