I kroz današnje čitanje iz Lukina Evanđelja slušamo Isusov govor o događajima koji se imaju zbiti u budućim vremenima. Isus želi pripremiti svoje učenike na ono što slijedi. Želi ih ohrabriti da se ne prestraše kad se to dogodi. On ih priprema na sva ta strašna progonstva koja će ih zadesiti radi svjedočenja za Isusa.
Isus im obećava svoju zaštitu i pomoć: „Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik". Zbog progonstava koja ih očekuju njihova će patnja biti velika, ali pod neprestanom Božjom zaštitom „nijedna vlas s glave im neće propasti i spasit će se svojom postojanošću".
Međutim, učenici ovaj Isusov govor u tom trenutku nisu mogli shvatiti. Znamo da su nakon Isusove smrti, štoviše i nakon uskrsnuća kada im se ukazivao četrdeset dana, bili prestrašeni i živjeli u skrovitosti zatvarajući se sobe, a neki su i bježali iz Jeruzalema. Ali kad je na njih po Isusovu obećanju sišla sila Duha Svetoga postali su neustrašivi svjedoci Radosne vijesti Isusa Krista i za nju umirali radosno.
Prva kršćanska zajednica je od svog nastanka proživljavala silne muke i progone. Ali ju je Gospodin, po svome obećanju svakim danom sve više i više učvršćivao i utvrđivao da joj ni „vrata paklena ne mogu nauditi". Čitajući, također životopise mnogih svetaca ostajemo zadivljeni njihovom neustrašivošću življenja i pronošenja Istine Evanđelja. Zbog iste te Istine mnoga braća kršćani diljem svijeta podnose iste patnje, progone ih i ubijaju zbog nje.
Životi apostola i svih istinskih Isusovih nasljedovatelja, svetaca i mnogih „običnih i malih" ljudi koji su svojim životom i te kako dokazali svoju svetost, primjeri su koji zadivljuju ali isto tako bi morali potaknuti svakog kršćanina da ozbiljno razmisli kuda vodi njegov život.
Doživljavamo li ove primjere tako da ih svojim životom pokušavamo istinski nasljedovati ili možda samo kao lijepe priče kojima se uistinu divimo, ali tu sve i završava. Možda ćemo pomisliti da na takav život nismo svi pozvani nego da je on predodređen upravo za neke posebne ljude. Ako tako mislimo onda smo na potpuno krivom putu jer Radosna vijest za nas je da smo svi - baš svi pozvani na svetost (usp. 1 Sol 4, 3; 5, 23). Pozvani smo na život u Isusu Kristu.
Živimo li u duhu Evanđelja? Može li se kroz naš život jasno vidjeti da smo Kristovi? Zalažemo li se za evanđeoske vrijednosti bez obzira koliko nas to koštalo? Ili se pak bojimo osude, ismijavanja i izrugivanja okoline da zbog toga ipak prihvaćamo načela svijeta? Možda bismo rado služili Bogu ali ne bi zbog toga željeli neugodnosti...rado bismo služili ali ne bi da nas smatraju bogomoljcima....rado bismo služili ako će nas svi prihvaćati i ako će to odobravati....Usprkos Božjoj svemoćnoj ruci bojimo se biti svjedoci za Njega. Usprkos Božjoj očaravajućoj ljubavi srca su nam tako mlaka....
Istinski nasljedovati Isusa Krista znači odreći se grijeha, svijeta i samih sebe. To je težak put, ali nije nemoguć. Ljudima je nemoguće, ali je Bogu moguće. Bog nas poziva na svetost i daje nam sve što nam je potrebno na tom putu. On je učinio sve, a sada je na nama red. Donijeti istinsku odluku i krenuti....
„Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da - premoreni - ne klonete duhom" (Heb 12, 1-3).
Ljiljana
Post je objavljen 25.11.2009. u 22:57 sati.