Danas samo kratko.
Jučer sam prvi put bila na sastanku forumašica s Radionice Snova. To je sve funkcioniralo savršeno do jednog trenutka, kad su me pitale za dragog. Ja sam, naime, blesava klepetuša, te gotovo sve o meni možete saznati samo čitajući moje fejzbučke statuse i komentare. Naravno, pod uvjetom da ste na listi mojih frendova (stvarnih ili virtualnih).
I onda je krenulo „ma što će ti to?“, „svaki je muškarac zamjenjiv“ i slično. A kad su čule da mi je tek 24, onda je krenulo i sa „ah, da, to su te godine“.
Ja sam se samo smiješila.
A onda sam cijelim putem do doma tražila najmračnije puteve da nitko ne vidi kako plačem. Žešći zajeb kad živiš u centru.
Ne prihvaćam njihove riječi kao nešto loše, one imaju sa čime potkrijepiti svoje savjete. Ja zapravo i nemam ništa osim lude zaljubljene glave koja vjeruje da je ovo ono pravo, i da možemo sve pobijediti.
Kaže se, na greškama se uči, no naknadno je došla i ona da samo budale uče na svojim, a pametni na tuđim greškama.
Jesu li samo moje forumaške kolegice imale tu nesreću da nikad nisu našle svoju srodnu dušu, ili sam ja dovoljno glupa da povjerujem u dječju pričicu da takvo što stvarno postoji?
Pomozite ovoj zbunjenoj zatelebanoj kokoški!
Do iduće prilike pozdravlja vas Lipsy!
Seni seviyorum, Z...
Post je objavljen 25.11.2009. u 17:25 sati.