Tišina. Provirujem iz hostela na ulicu. Tišina i pustoš. Ulica koja je inače prometna i bučna, danas je tiha i pusta. Što se događa? Jesam li se probudio u nekom drugom paralelnom svijetu gdje postoji Morelia s pješačkim zonama i malo automobila? Ništa mi nije jasno.
Provirujem iza ugla u sljedeću ulicu. Također pusta. Pa tu bi trebao biti prometni krkljanac! Što se događa?! Iako mi se sviđa ova mirna i tiha varijanta Morelije, želim odgovor. Malo dalje mnoštvo je ljudi. Idem prema njima. Oni bi mi mogli dati odgovor. Dolazim do njih na jednoj od glavnih gradskih ulica. I ona je zatvorena za promet. Jedino parada. Različite grupe paradiraju u raznim, uglavnom smiješnim, kostimima. Sad mi je jasno. Danas je Dan revolucije i očito su za paradu zatvorili čitav povijesni centar Morelije. Parada je zaista bizarna: članovi nekog fitness društva u majicama i uskim tajicama, zaposlenici neke banke u zeleno-bijelim trenirkama sa zelenim pomponovima u rukama...
Odlazim do turističkog info centra. Zanima me koju to revoluciju slave. Ovdje u Meksiku ovakva stvar nije baš očita jer su Meksikanci kroz svoju povijest imali ne tako malen broj revolucija. Danas je riječ o revoluciji Pancha Ville koja je trajala od 1910. do 1920. godine.
Odlučujem iskoristiti dan i prazne ulice povijesnog centra da se bolje upoznam s Morelijom. Prekjučerašnji prvi dojam grada noću nije baš bio lijep. Danju Morelia dobiva na čari. Njena arhitektura je zaista impresivna – kombinacija baroka i neoklasike na svakom koraku na mnoštvu njenih palača i crkava. Većina građevina ima unutrašnja dvorišta i klaustre i ona me posebno oduševljavaju. U većini tih zgrada danas se nalaze muzeji, galerije, škole i vladine zgrade. Neznatan je broj takvih građevina koje su do danas zadržale svoju prvotnu funkciju, a to znači da su samostani raznih crkvenih redova. Većina ima tako danas neku drugu namjenu. Odmaram noge na klupici u prekrasno zelenom klaustru Conservatorio de las Rosas, nekadašnjem samostanu sestara dominikanki, a danas muzičkom konzervatoriju. Osluškujem zvukove klavira, gitara, muške i ženske glasove kako uvježbavaju pojedine dionice.
Izvana, Morelia danju ipak ima boju. Nije naravno tako žarko ofarbana kao Guanajuato, ali kamene fasade njenih zgrada, od crkava i palača do jednostavnih kuća, imaju blago rozu boju budući da se u njihovoj konstrukciji koristio roza kamen vapnenac. Od istog kamena je i čuveni morelijski akvedukt koji se nalazi na novčanici od 20 pesosa. Izgrađen je u 18. stoljeću, koristio se do početka 20. stoljeća i, iako je od prvotnih osam kilometara dužine do danas ostalo sačuvano samo oko kilometar i pol, zaista je impresivan. Cesta danas prolazi ispod njegovih lukova. Od 1991. godine povijesni centar Morelije pod zaštitom je UNESCO-a.
Prvi put u Meksiku vozimo se doubledeckerom. Kaja i ja opet smo prisiljeni da se pomirimo. Naš odnos u Meksiku je pun uspona i padova. Do Ciudad de Mexica su četiri sata vožnje. S prvog sjedala na gornjem katu pruža se prekrasan pogled na okolinu. Moderna četverotračna autocesta prolazi preko zelenih brežuljaka, uz obradiva polja i jezera. I onda odjednom u sumrak ukazuje nam se Ciudad de Mexico, meksički glavni grad. Upadamo u večernju gužvu. Pao je mrak. Ispred sebe vidim kilometarsku kolonu svijetala automobila i drugih prometala. U dolini dokle pogled seže svijetla velegrada. Svjetlosno zagađenje je ovdje na vrhuncu. Ciudad de Mexico službeno ima 19 milijuna stanovnika, neslužbeno do 25 milijuna, i nakon Tokija, najveći je grad na kugli zemaljskoj.
Napokon se uspijevamo dočepati Zapadnog autobusnog kolodvora ili Observatorija. Ciudad de Mexico ima četiri autobusna kolodvora, a svaki odgovara drugoj strani svijeta. Nije preteško se organizirati jer u pravilu autobusi sa zapada zemlje dolaze na zapadni, sa sjevera na sjeverni autobusni kolodvor i tako redom. A svaki je autobusni kolodvor metroom dobro povezan s bilo kojim dijelom grada. Kako je vani već mrkli mrak, odlučujemo ne riskirati s metroom i radije uzimamo taksi. Ciudad de Mexico je na glasu kao opasan grad.
Iako se na karti čini da četvrt u kojoj je smješten naš hotel relativno blizu kolodvora, upadamo ponovno u gužvu i naše putovanje do hotela nikako da se približi kraju. Naposljetku, nakon četrdesetak minuta vožnje i trideset kuna koliko smo platili taksistu, dolazimo u Zona Rosu ili Rozu četvrt. Hotel Del Principado svi hvale i s razlogom. Moderan, uredan, prostrane sobe s velikim udobnim krevetima, ljubazno osoblje i jeftin. Također, vrlo blizu svih važnijih lokacija u gradu. Pun pogodak.
Ostavljamo kofere i odlazimo u potragu za hranom. Kako dublje ulazimo u Zona Rosu, četvrt nam postaje sve čudnija. Dečki se drže za ruke, svaki drugi par se žvali, cure ne zaostaju s akcijom, kafići i klubovi imena poput Boy Bar, sex shopovi... Ljudi, pa mi spavamo u gay-lezbo četvrti!
A kakve li četvrti! Ovakvu slobodu i smjelost nisam primjetio ni u Amsterdamu!
Pronalazimo nekakav normalni restoran koji ima gotove menije po vrlo pristupačnim cijenama. Iako u našem restoranu ima i straight parova, i ovdje mnogi dečki uživaju s dečima, cure s curama.
Kaja odlazi na spavanje. Ja pokušavam pronaći neku zabavu. Ipak je petak navečer. No, izbacivanjem gay klubova i kafića s liste poželjnih mjesta za zabavu, lista u Zona Rosi je naglo postala kratka. Ulazim u jedan normalni klub. Prazan je. Ulazim u drugi. Na prvom katu pleše tek jedan par. Očito ako nisi gay, nemaš u ovoj četvrti što raditi. I šećem tako ulicama ove četvrti i prilaze me razni tipovi s ponudama. Nema čega se nisam naslušao: “Gay club, sir?”, “Casa de chicas?”, “Casa de masajes?”... Osjećam kako me mnogi tipovi skidaju pogledom. Osjećam se droljasto... Run for your life. My life.
Preskačem i gay clubove i djevojke i masažu, sjedam u običan birc na koju Coronu i odlazim ubrzo na spavanac. Čudnog li dana i još čudnije četvrti!