U današnjem čitanju iz Lukina Evanđelja vidimo kako Isus sjeda nasuprot hramske riznice i promatra narod kako ubacuje novac u riznicu. Vidje mnoge bogataše koji u riznicu davaše mnogo. Među narodom bijaše jedna sirota udovica koja kao svoj dar dade sve što je imala. „Uistinu kažem vam: ova je sirota udovica ubacila više od sviju. Svi su oni zapravo među darove ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše"- Isus javno hvali postupak ove žene kojim je ona očitovala svoje povjerenje u Božju providnost i pouzdanje da dajući Bogu sve - dobivamo sve.
Neposredno prije samog ovog događaja vidimo da je oko Isusa bilo okupljeno veliko mnoštvo naroda. Silan ga je svijet s užitkom slušao (usp. Mk 12, 37). Logično je pomisliti da je većina od tih ljudi koji su bili okupljeni oko Isusa i slušali Njegov govor dali i svoje darove u hramsku riznicu. Ali od sveg tog naroda, Isus je svojim pronicavim okom koje vidi u najdublju nutrinu svakog čovjeka, zapazio samo jednu osobu koja je dala sve što je imala. Samo jednu jedinu osobu!
Što nam ovo govori? Isus kaže da su svi ostali zapravo ubacili od svog suviška. Ne kaže ni neki ni mnogi nego svi. Samo jedna osoba je dala sve što ima!
Draga braćo, zar nas je uistinu tako malo koji Bogu iskreno darujemo sve?
Ozbiljno se zapitajmo i duboko zamislimo nad tim koliko dajemo Gospodinu? I nemojmo se zaustaviti samo na materijalnim dobrima. Razmislimo o svemu onome što posjedujemo. Razmislimo i o duhovnim dobrima, talentima, željama, mislima, djelima, našem vremenu, brigama, tjeskobama.....Koliko darujemo u riznicu Božjeg Srca? Imamo li toliko povjerenja i pouzdanja u Božju svemoć i vjeru u Njegova obećanja da možemo hrabro riskirati da za sebe ne zadržavamo ništa?
Ona sirota žena imala je samo ta dva novčića. Gotovo ništa. A ona i to malo, to ništa daje Bogu. Kada bismo uistinu mogli shvatiti dubinu ove geste sigurno ne bi Bogu davali od svojih suviškova. Naprotiv sve što imamo, bez ijednog izuzetka, stavili bismo u Njegove ruke s čvrstim povjerenjem u Njegovo obećanje da On sve, ama baš sve okreće na dobro onima koji ga ljube (usp. Rim 8, 28).
Ako mislimo da nismo od onih koji Bogu daju od vlastitog suviška i da oni bogataši iz današnjeg čitanja iz Evanđelja nemaju ništa zajedničko s nama pogledajmo onda samo jedan dan našeg života i postavimo si neka pitanja. Na primjer; ujutro kad ustanem predajem li Bogu dan koji je preda mnom, predajem li Njemu svaku osobu koju ću susresti, svaku situaciju u kojoj ću biti, molim li za Njegov blagoslov za te osobe i situacije, prije donošenja svake odluke tog dana tražim li Njegovu pomoć i savjet što i kako učiniti, isto tako prije svakog posla koji poduzimam, što darujem ljudima koje susrećem, je li to osmjeh, blaga riječ, u sebi izrečen blagoslov za te ljude, savjet po kojem bih i sama postupila.....jer Bog reče da sve ono što učinimo jednome od njegovih najmanjih- Njemu smo učinili...
...koliko svog vremena u molitvi darujem Bogu? Možda kad obavim sve važne i nevažne poslove, obavim sve isprazne razgovore uz mnogo ispijenih kava, pogledam sve filmove i serije, ostane nešto vremena i za Boga...Je li nedjelja uistinu za mene dan Gospodnji ili i tu dajem od onog što mi preostane?
Razmislimo! U svakom području vlastitog života Bogu možemo dati sve, a možemo i samo od suviška. Sami odabiremo! Što ćemo dati Onome koji nama dade sve (usp. Iv 3, 16), koji nas ljubi ljubavlju vječnom (usp. Jer 31, 3) i koji nas nikada ne ostavlja (usp. Iz 49, 15-16)?
Ljiljana
Post je objavljen 23.11.2009. u 17:21 sati.