Marketing
Da mi nije, igrom slučaja, u srijedu ujutro, u ruke došao Večernji list ne bih ni znala...
da se jedna mlada žena Silvana iz Varaždina bori s teškom bolešću i da je u teškom stanju
i da našim odgovornim institucijama treba da razmisle hoće li joj platiti liječenje u Hannoveru koje joj spašava život
dok se predsjednički kandidati ne srame govoriti koliko će milijuna kuna sprašiti u dim
i jučer su se razmetali po ekranu imitirajući Obamu, nisam ih mogla gledati duže od pet minuta, a čula sam da je emisija trajala tri sata (koliko bi teških bolesnika bilo spašeno cijenom koštanja te minutaže...)
na dnevniku to nije bila vijest, ali u pola dana na njihov račun za liječenje uplaćeno je 700 tisuća kuna
drugi dan, oko 16 sati na računu je bilo nešto malo više od milijun kuna
i onda se javio Milinović – platit ćemo!
Ne poznajem tu hrabru ženu i majku, ali mislim na nju neprestano, šaljem joj dobre misli i od srca joj želim da dobro podnese put, da transplantacija bude uspješna, da se oporavi i vrati svojoj obitelji.
Dok se ona bori za život i za još jednu priliku da zagrli svoje dijete, mi, u ovoj našoj uljuljanoj svakodnevici po tisućiti put zaboravljamo koliko puno vrijede one najmanje i beznačajne sitnice, bunimo se i gunđamo kad smo umorni i depresivni zbog previše posla, rokova koji pritišću, lošeg vremena...
Gunđamo da nam je država ovakva i onakva, političari korumpirani i pokvareni.
A što će nam?
Imamo jedni druge, u dva dana skupimo koliko god treba, za bilo koga od nas.
I u tome je snaga onoga što nas povezuje.
Mislim da se to ipak i usprkos svemu, zove - ljubav.
Post je objavljen 21.11.2009. u 08:08 sati.