Nije čudo da je Guanajuato od 1988. godine pod zaštitom UNESCO-a. Što više istražujem grad, to mi se više sviđa. Njegove neobične zavojite ulice, posve drugačije od principa rastera po kojem je građena velika većina američkih gradova. Njegove palače i obične kuće. Njegovi kafići i restorani, super pristupačni svačijem džepu. Njegovo šarenilo. Njegova pozitivna i mladenačka atmosfera. Guanajuato ima sve.
Danas napokon pronalazim praonu i dajem robu na pranje. Cijeli kofer robe. Već sam danima u stisci s čistom robom. Bijela majica koju imam već par dana na sebi više nije ni približno bijela i čisto sumnjam da će joj kuhanje ikada povratiti bjelinu. O njenom miomirisu neću ni govoriti. Teta u praoni uzima robu i kaže mi da se vratim večeras po nju.
Jučer me se dojmio način na koji su u Guanajuatu riješili problem prometa. Iskoristili su nekadašnja podzemna korita rijeka i tunele koje su rudari napravili u nekadašnjim rudnicima i pretvorili ih u zapanjujuću mrežu podzemnih cesta i ulica. Pravi labirint. Promatram i ne mogu shvatiti kako se vozači ovdje uspjevaju snaći jer prometnih znakova je vrlo malo, a podzemnih raskršća ima svakih deset-dvadeset metara. Ljudi koji ovdje žive već su sigurno naučeni, ali baš bih volio vidjeti kako bi se ovdje snašao neki stranac u rent-a-caru. Ovaj nadzemno-podzemni sistem mi se zaista sviđa jer dok gotovo sav promet, buka i smrad ispušnih plinova idu ispod zemlje, iznad zemlje moguće je u miru uživati u ljepoti grada i njegovom čistom zraku. To ne znači da gore nema prometa. Naravno da ga ima, ali u pristojnoj količini i prometni kolapsi su neznatni.
Poslijepodne uzimam gradski bus (zapravo kombi) do par kilometara udaljene bivše hacijende San Gabriel de la Barrera. Danas se nalazi na rubu grada dok je nekada bila usred ničega i okružena samo netaknutom prirodom. Ova hacijenda izgrađena je potkraj 17. stoljeća kao obiteljsko ladanjsko imanje i centar proizvodnje ruda. Šećući kroz šesnaest različito uređenih vrtova (rimski vrt, japanski vrt, engleski vrt...), pokušavam zamisliti kako je nekada bilo ovdje živjeti. Zasigurno mirno. Na rubu imanja su kućice u kojima je živjela posluga ili su bile gospodarske namjene. Na drugom kraju diže se glavna obiteljska kuća na dva kata s trijemovima otvorenim lukovima, ali unutrašnjost je, unatoč mnogim prozorima, dosta mračna. Hodajući po kući imam dojam kao da sam u nekoj od onih meksičkih telenovela kojima nas bombardiraju na televiziji, a čija je radnja smještena na tim ladanjskim imanjima daleko od velikih gradova.
Natrag u Guanajuatu, sav sretan odlazim po svoju čistu robu. Napokon ću imati nešto čisto. Ali teta u praoni brzo gasi moju sreću kao što najbolji vatrogasac gasi vatru. Robu mi nije stigla ni oprati. Imala je skoro čitav dan, a kaže da nije stigla! Nema mi druge, nego nastaviti u onoj “bijeloj” majici i “zelenim” trapericama i nadati se da će sutra sve biti sređeno. Mora biti sređeno jer sutra odlazimo iz Guanajuata.
Večeras dolazim na ideju da, umjesto večeranja u restoranu i čekanja i čekanja da nas posluže, večeram po lokalnim fast foodovima. Tako nizom kod prodavača po gradskim trgovima pronalazim odličan komad pizze od ananasa, potom savršen sendvič (ovdje za sendvič kažu torta) od nasjeckanog mesa, sira i luka, zatim jednu gringu i naposljetku još jednu onu odličnu tortu. A cijena sitnica? 25 kuna za sve! U restoranu bi me izašlo barem dvostruko skuplje, a ovako sam jeo kako jedu ovdašnji studenti za male pare. Znam da nije baš zdravo, ali htio sam se ponašati poput guanajuatskih studenata. Njima je ovdje podređen čitav grad.